Novaljski svjetlopis | Andriana Škunca

NAPUŠTENI STANI

U napuštene, nezaključane kuće i njihovu osamu ulazi se bez najave. Stane nazivaju prema istoimenim obiteljima: Šankovi, Škuncini, Dabovi, Vidasovi, Borovićevi, Denonini.

Krhotine iščezla svijeta uvučene u sjene trošnih zidova. Tragovi se razlažu dok korak pomiče gust, ustajali mrak. Čini se, uzmem li šalicu, u ruci će ostati ručka. Obris predmeta rastvoriti se poput ocvalih latica. Šare potopiti u bezbrojnim nitima što još čuvaju otiske i dodire odsutnih.

Vrata se otvaraju kao krila spremna na uzlet. Prolazi se uz zrcalo u kojem se učvrstio raspored preostalog i sljubio s vlastitim odslikom.

Tamo gdje nema zidova, a urušeni krov grebe nagorjelim gredama pod, pokazuje se razlomljeno naličje. Pomaknem li nešto, ostat će jasan oblik čaše, tanjura, izbočina staklena zraka na kojoj se odslikava odmaknuto.

Hrđav čavao još drži sliku sveca obješenu o raspuklu žbuku. Njišu se sjene kreveta i stola. Ostaci žare s požutjelim kapima. Napa, narušen komin, pocrnjele verige, počipnja. Petrolejka i solnica prekrivenim velom sive paučine.

U drvenim škrinjama haljice, fuštani, biljci, postirke. Ormari prošarani crvotočinom. Razvaljeni kreveti, daske na kojima se sušio sir. Rahle stvari raspadaju se, bezglasno hlape kroz šuplja, sasvim mala okna.