Jazz, afrička vuna | Milko Valent

3.

danas sjednem u autobus.
nitko me ne gleda
duže od sekunde.
svi se boje mraka,
moje ukrašene Afrike,
moje porozne divljine.
mislim: pa i ja imam pravo
na prozu, dramu i poeziju,
na sunce koje izlazi.
na molitvu i kletvu protiv neba.
u mojem uhu netko je šapnuo:
nitko ne može spriječiti
nevinost anđela
ako se napokon pojavi.
i stvarno, na sedmoj stanici
ulazi ludo biće u bijeloj košulji.
bogovi ga prate na odstojanju.
sa dužnim poštovanjem
pripaljuju mu zjenice.
ide ravno prema meni.
slutim da je on čuđenje u svijetu
koje se bori za opstanak.
sagne se u moju noć i kaže:
zaveži mi oko zgloba lijeve ruke
ovu usku šarenu trakicu.
učinim to, ja sestra milosrđa
puna unutrašnje emigracije.
on sjedne iza mene
obavijen tajnom i šutnjom.
odmah je znao da volim
zlato i mudrost, simbole praznine.
prvi put u sto godina samoće
da me je netko tako brzo shvatio.
pa ja sam se raznježila!
zar postajem blaga?
ni autobusi više nisu sigurni.
avioni su ipak bolji.
nitko se ne može švercati,
naročito ne anđeli.
samo piloti i loši pjesnici
besplatno posjećuju nebo.
ali oni koji su platili kartu
bolje vide bjelinu i ta prokleta
zaigrana krila samosvjesnih
galebova koji lete izvan
zrakoplova.
ćutim, u meni je mazohizam
bijega. za nekoliko dana odlazim
prijateljici u London. izbjegavat
ću autobuse, maknuti se od
svega koje je ništa.
iako unaprijed znam:
užitak bijega je skupocjen.
i uzaludan.