Jazz, afrička vuna | Milko Valent

3.

voda možda i nije dosadna
pomislim crveno.
naslonjen na gradsku knjižnicu
promatram edenski vrt pornografije
i mažoretkinje na maršu u povijest.
one stupaju liberalno ali uredno
na svaki najduži dan histerije.
ozbiljne su, vlažna su im bedra od
muških fantazija u mimohodu crnog
cvijeća. dlačice stoje uspravno. to je
ponos knjige za listanje, ne za čitanje.
virtuozno vrte palicama.
navečer ih guraju u intimnu
plahost pristojnog mjesta.
školu svršavaju s igračkama.
onda dolaze kod mene
na margarin, kruh i vino. studiraju
harem kao biološku činjenicu
i maštaju o braku iz ljubavi kao o
dobrom financijskom rješenju života.
od tih misli tvrde radničke bore
usijecaju se u njihov mozak bez jaja.
tako brzo stare da to nije istina.
o Malom princu i Cioranu pojma
nemaju. anđeli se smiju. a tko ne bi?
vječni jazz pun je zgrušanog smijeha.