Jazz, afrička vuna | Milko Valent

4.

što mi je, o Neptune?
sentimentalnost danas
nije na cijeni.
u igri je gruba boja
šuštanja banaka.
pun mi je mjesec
odluke da volim samu sebe
kao bližnjega svoga.
htjela bih to podijeliti
sa bliskim drugim
u njegovim muškim očima.
u novinama piše da i
muškarac obitava na Zemlji.
postoji li on u ovoj sivoj
sjevernoj arhitekturi?
postoji li
bez betonskih predrasuda?
priznaje li svoje pogreške?
hoću li ga prepoznati pod
maskom kravate
na nekom domjenku
živih invalida
i doživotnih penzionera?
možda na nekom primanju i
davanju u hotelu, ambasadi,
rezidenciji, klubu ili akademiji?
hoće li on znati da u crnom
koralju stanuje meko stanje
otvorenosti, duša crvene alge?
hoće li biti hrabar i prepoznati
moju šutnju?
hoće li mi reći da svaki dan
pleše, da je intelektualni divljak
i da je misterija dvije tople
duše u druženju veća od
tajne smrti? hoće li mi pokloniti
svoja blistava traganja, svoju
spontanu neodgojenost i svoja
bogata lutanja? hoće li me
pozvati u šetnju do zvjezdarnice
i gledati moje ozbiljne smeđe oči
kao treptavu radost bez
prijetvorne sentimentalnosti?
hoće li, o bože?!
ako se bilo što od toga dogodi
uzet ću njegovu lijevu ruku,
ispreplesti naše tople
vidovite prste.
zatim ću tiho
i jednostavno reći:
želim plesati s tobom.