Jazz, afrička vuna | Milko Valent

2.

noć opet kaplje.
pokvarena je božanska pipa.
opet ću staviti srebro na kapke.
ja sam urbana Saloma.
da sam barem afrička vuna.
opet ću plesati sama
u crnoj prozirnoj spavaćici.
odavno su pali svi velovi
s mojih očiju.
bože, to je zato jer sam morala
plesati s mravima.
da, opet ću staviti srebro na kapke.
ludog li dana!
muškarac s knjigama i tikvicama.
čista komedija zabluda.
to niti Borges ne bi smislio.
idu li uopće knjige i tikvice zajedno?
pa nije mi danas rođendan.
ako možda i jest, za dar žudim
zvučno umjetničko djelo.
recimo priču koja će barem
naslutiti moje postojanje,
koralje i alge u prostranoj
ali tijesnoj sobi mojeg djetinjstva.
ali ovo je urbano ognjište.
ima li uopće ovaj grad muškarca
koji ne poklanja prosječnost,
rutinske darove kaosa
prije odlaska na spavanje
u malu i veliku smrt.
ako ga ikada sretnem reći ću mu:
više nisam slatki automat autizma.
dođi! ja sam sada veliko veselje.
priđi! moje ime je grešnica.
uđi! ja sam plesačica i grijeh.