Jazz, afrička vuna | Milko Valent

2.

vrijeme je stalo, mi smo se kretali
poučavali gluhonijeme glazbi.
jednogodišnji tečaj uzaludnosti,
loša beskonačnost količine,
trošenje srca u tami gubitnika,
prividne polustruje, pozlaćeni čelik.
čak i voće gubi okus
ako ga prečesto gledaš.
trebalo bi oprati ruke od svijeta
ali to je kao zabraniti poker,
vrtoglavicu slučaja u našem krilu.
okretali smo se jer tako to ide.
u oglasima umirala je nesreća
brzo kao samoubojica bez stila,
smrt odlučena u danu bez molitve.
znao sam: život se zbiva svakodnevno
zato mu je teško prići.
ali ja sam ambiciozan, ne krivotvorim
sunce, ne maštam ako nisam pribran.
odlučio sam dvije stvari: još za
života pisati sve što jest
i upoznati krizu ruže bez ljubavi,
i prije nego umrem dobro se
odmoriti na bujnim zebrama
kad je zeleno bez ovulacije,
kad jazz svira iskon s malo mozga.