Jazz, afrička vuna | Milko Valent

4.

najednom ti, proljetno ponavljanje
gradiva. zbog mira u srcu trebalo bi
zabraniti proljeće, milost podariti
iskušenjima. na pozadini mažoretkinja
izgledaš divlje intelektualno i vruće
sa prirodnim seksom bez crnine.
ti si trajna poezija prekršaja,
cvijet za oštro trnje poslije jela.
tvoje lice je mali miš, kompjutorski
brz u zavođenju kruha i igara.
u vijugama nosiš klauna i kaos,
na usnama smijeh nevine ljudske kurve,
u očima vječni jazz.
bježim od tebe jer te odmah volim.
prepoznao sam sebe
mladost koja ne može ostariti,
krv koja nije administrativna.
prepoznao sam jedno te isto,
zvijer s jorgovanom u gubici,
modernu životinju kratkog daha
na duginim stazama