Ne poklanjaj srce divljim stvorovima | Kristina Kegljen

INSTITUCIJA

Kupnjom najveće mrtve duše postala sam
Obavezni dio kućnog inventara
Osposobljena da ljubim i vrištim do iznemoglosti
Dlanovi su prevučeni glatkim slojem prašine
Zabranili su mi dirati obojena stakla
Vitraje naše budućnosti organski ne podnosim
Okus slatke krvce na usnama slučajno se potkrala
U noći između 2 i 5 kako bi iznenadila noćnog ljubavnika
Otvaram vrata presušene zbilje
Kako me bode u oči taj prikaz nas na platnu ulje na platnu
Gužvaju nas u avangardni enformel a samo sam
Htjela nabrati šačicu vjesnika proljeća
Položiti ih na odar u ravnini tvojih očiju
Možda te reski miris spasi od izlijevanja u ispraznost
Možda se zakunem kako te neću napustiti
A vjerojatno ću tad biti na nekoj nepoznatoj stanici
Sa suzom u maramici i lijepim sjećanjem na podudarnost
Naših fizioloških čimbenika
Koliko ćeš se još buniti protiv prodornih samoglasnika
Žalosno je što sve moraš ispočetka
A najviše bi mi htio zariti zube u dlan i pokazati
Kako te divljina nikad neće iznevjeriti
Samo bi me htio natjerati u gorki plač
I naslađivat se samo da nisi toliko ovisan o mojoj sposobnosti
Da nam vječnost protekne u ljubomornom zagrljaju; ti ja
I bolnički krevet bljeskanje medicinskog čelika na jutarnjem
Suncu ljubav nam se smiješi sa svakim novim otkucajem srca
Mogu nas obrtati i do 180 stupnjeva uvijek položeni
Tako da nam zemlja guta oči završit ću s jednim
Uskličnikom predugo si u meni bliskost me tjera na
Povraćanje naš povratak prirodi obilježit ćemo grčevitim
Držanjem za ruke koža se osušila na mjestu gdje si me
poljubio
Pokošen si samo trivijalnom prehladom sebično se dižeš
U nebesa ja sam ta koja umirem svakodnevno