Ne poklanjaj srce divljim stvorovima | Kristina Kegljen

DOJENČAD

Nepodnošljivi smo bili dok su u nas trpali granule ljudskih oblika
Dok smo nesmotrenost plaćali kao skupe prostitutke
Znaš ruže su sinonim za njih bile nekad davno
A sada kad smo odrasli trpaju nas u iste koševe
Povezuju nas za nepokretne statue i bistama nas darivaju
Obljubljuju naša crvena srca skakavcima nas nagrađuju jer smo
Nadobudni i ogorčeni u oponašanju neponovljivih komičara
I stojimo svima na putu jer nikad nije bilo tako nešto veliko
I crveno danas kao moje srce pokvareno i silovano
Komunikacijom našom svagdašnjom
Rastrgali su me ovim privjeskom gdje se očituju
Istegnuti mišić lišen ljubavi i pepermint u ustima
Mamuze na stopalima očituješ se jednostavno se očituješ
Ne pamtim ovakav dan sladak i mirišljav poput svježih gaćica
Opkoljen trnjem poput Isusove krune i molitva me čeka
Između skupljenih dlanova prije počinka a boga sam prestala voljeti
Čim sam oltar vidjela bio je duplo manji od mojih 150 i nešto
Centimetara potpeticom ti se zaklinjem na posjetu policijskoj stanici
I optužbom kako me nisi odvolio do kraja
A prostitutke poskupljuju i dojenčad se vješa na njihove stare dojke
I mlijeko poskupljuje i zvijezde krvave i krave su poprimile oblike
Proždrljivih zvijeri a bila sam duplo manja a nikad opasnija nego danas
Ovaj dan miriši na odjel rodilišta i ovaj jajnik nazubljeni
Kao trn u oku si mi ti i čekam da objelodani da te mogu skriti u glazbenu
Kutiju na navijanje i slušati slušati dok mi ne rastrgaš Eustahijevu cijev
I dok ne raskrvarim žulj na nozi i pretplatim se na kabelsku da mogu
Erotiku gledati dugo u noć u bijelu siječanjsku noć
Dojenčad je danas iskvarena kao što možete primijetiti