Ne poklanjaj srce divljim stvorovima | Kristina Kegljen

BIJEG

 

Ne želim više pratiti dugačke zvijezde repatice
Pustite me da mirno ležim izgleda da mi ovo
Podneblje savršeno odgovara
Još da mi je zagristi neku voćku postajala bih
Sve krupnija buljatih očiju
Ispunjavam želje sve po redu nabrajam svoje i
Zapisujem ih po klupama što su se s iščekivanjem
Okupile oko ove žalosne fontane
Nitko ne nasjeda više zamke su postale preočite
Donosit ćeš mi jednog dana molitvenike na svim jezicima
Jao kako je bolno naviranje same sebe
Pretočila bih se u bocu zvjezdanog oblika
Pušimo u ovo staklo zajedno
Sagradimo inkubator za dvoje s neparnim brojem
Rupica za zrak položi noge na ovaj ležaj
Kojemu je potrebna težina ljudske duše
Samo smo iščupali krive žice i sad oko nas sve frca
Zagađujem ovaj prirodni rezervat a
Htjela bih samo malo odmoriti na ovom biljnom ležaju
Očešati uho o koji suhi cvijet budi
Milostan repatice brzaju
Ni ove crne halje ne stoje kao salivene na meni
Preostaje mi jedino križanje nogu s vremena
Na vrijeme i izvođenje raznih baletnih poza
Smijat ćeš mi se do besvijesti
Uhvatimo se u krug i zadirkujmo se sad dok je
Kolona u zastoju preskačimo s vjetrobrana na
Vjetrobran dok nam koljena ne poiskaču iz
Zglobnih čašica tko bi rekao da će nam namještati
Patele tko bi rekao da će toliko boljeti novo
Građenje ivera zvijezde će mi se potkradati
U očima podmukle zvijezde repatice

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.