Ne poklanjaj srce divljim stvorovima | Kristina Kegljen

LJUBOMORA

Nađimo se opet na obali Zimskog mora
Sat prije nego poznanici poblesave i svojim zgražanjem
Nas natjeraju da iskapimo vrući čaj i poprimimo
Odgovarajuću boju za njihove standarde
Dok bolesno ne požutimo i dok te ljubim
Na jeziku ti osjetim plikove nisu od usplamtjele
Strasti već od previsoke temperature
Oh sad te moram žaliti jer nisam čak ni
Zaljubljena ali pomisao da te drugi diraju
Me dovodi do ludila
Pretenciozno djevojče eto sama si dajem titulu
Ni ti nisi samostalniji jer vidim kako me pratiš u stopu
Odgovara ti silna pažnja koliko pažnje
Upijaš sada pazi se na tebe kao na mimoze
I one su žute bolesno žute nekada u jutra dok pijemo
Tursku kavu pušimo i smijuljimo se našoj obdarenosti
Ne možeš poreći posrećilo nam se ne moraš me više oblijetati
Znam gdje te mogu naći prije svakog sastanka
S tobom najradije bih si izokrenula želudac
Gotovo je sada nije pustoš more je poizbacivalo na
Obalu podosta mrtvih stvorenja polako ih obilazim
Nadajući se da ću te identificirati na tom velikom sajmu
Zaboravljenih kreatura kad vidim te iz daljine
Zračiš hladnoćom sunce se okomilo
I pokušava te zaokupiti previše si se pogledom
Zario u mene i ne dopuštaš se preveslati
Zabaci kosu profil ukazuje na fizičku bitku
Ne zanima me s kim samo mi je žao što si očito
Trijumfirao kao pobjednik ako sad ne
Obolim od boleštine srca vjeruj mi neću nikada!