Ne poklanjaj srce divljim stvorovima | Kristina Kegljen

RASKORAK

 

Razabiru se sad samo još tanašna zatamnjenja
Na koži podlaktica
Tko bi rekao da je tu ikad kročio eponim da je
Ostavljao minute da krvare i svijetle u mraku
Poput ljubavničinog djevičnjaka na postelji
I žute ruže koja potiskuje ljubomoru
Jedino što je sad preostalo je kameja na vratu
Sa slikom kraljice podjarmljene
I potonuće u oku žile kucavice
Zar je moralo boljeti toliko jako
I puno kose je ostavljeno na podu
U vrisku sam te raspoznala sada rijekom upravljaš
Ne jezerom nego oceanom ovo je čista silueta
Ne podsjeća li te na povijest probranih
Ipak ih je bilo previše
Našla krpa zakrpu reklo bi se
Samo jednom možeš proći kroz moju povijest
Pamti to kao dan bogojavljenja
Neće ti pomoći oproštajno pismo čak ni kaplja
Hrabrosti tu ne prolazi
A sad pozdravi sve one koji imaju
Procijep na usni i rupicu na bradi
Ja sam ti u raskoraku