Ne poklanjaj srce divljim stvorovima | Kristina Kegljen

LIŽUĆI RANU

 

Taj koštani ovitak u predjelu moje zdjelice
Podsjeća me na djevojačke dane
I vatromete poput usnulih kraljeva koji su
Držali svoje bičeve u rukama i pravovremeno rastvarali
Kožu djevojčicama s pletenicama i bisernim naušnicama
U ušima šumovi su se pojačali i dodatno me obeshrabruju
U danima kada se ovitak treba načeti
Možda postoje neki bolji ljubavnici od tebe
A tako si krhak tek je veljača čuvaj se hitrih pokreta
Plesačice u vrtlogu dima s neznanjem duboko zarezanim
Kostima rascijepljenim nepcima privlače me samo
Ljepote južnjaka i potraćenih besmislenih govora
Uvijek na istoj plahti i istrošenim zdjeličnim obrtajima
Zar smo tek sad trebali doznati za zrenje
Branje jagoda je uvijek najbolje za vrijeme vrućina
I nemirnih vjetrova koji nagovještaju predvečerja
U znaku zraka punog prašine i pješčanih kiša
Ogrnuti ovčjom kožom a tek je veljača
Pogađam točno u sredinu šakom punom šumskih plodova
I rascvjetala koža u podnožju rane na sjevernom djelu
Mojih leđa
Tijelo je moja najveća bolest
Za bolest nema lijeka.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.