Ne poklanjaj srce divljim stvorovima | Kristina Kegljen

LIŽUĆI RANU

 

Taj koštani ovitak u predjelu moje zdjelice
Podsjeća me na djevojačke dane
I vatromete poput usnulih kraljeva koji su
Držali svoje bičeve u rukama i pravovremeno rastvarali
Kožu djevojčicama s pletenicama i bisernim naušnicama
U ušima šumovi su se pojačali i dodatno me obeshrabruju
U danima kada se ovitak treba načeti
Možda postoje neki bolji ljubavnici od tebe
A tako si krhak tek je veljača čuvaj se hitrih pokreta
Plesačice u vrtlogu dima s neznanjem duboko zarezanim
Kostima rascijepljenim nepcima privlače me samo
Ljepote južnjaka i potraćenih besmislenih govora
Uvijek na istoj plahti i istrošenim zdjeličnim obrtajima
Zar smo tek sad trebali doznati za zrenje
Branje jagoda je uvijek najbolje za vrijeme vrućina
I nemirnih vjetrova koji nagovještaju predvečerja
U znaku zraka punog prašine i pješčanih kiša
Ogrnuti ovčjom kožom a tek je veljača
Pogađam točno u sredinu šakom punom šumskih plodova
I rascvjetala koža u podnožju rane na sjevernom djelu
Mojih leđa
Tijelo je moja najveća bolest
Za bolest nema lijeka.