Ne poklanjaj srce divljim stvorovima | Kristina Kegljen

AFORIZAM

Puštam se noćas da presušim kad me
Nađu najdraži u takvom stanju
Neće ih zaobići pokoja zataja srca
Presebična sam da bi me to pogodilo
Samo ću se pripremiti i uključiti spasonosnu žarulju
Kako je čudno imam osjećaj da bih mogla
Još puno pričati o sebi oh kako je čudno imam osjećaj
Da ionako previše znam moram prileći
I zbrojiti se svi su se bojali mojih izbivanja
Duga čekanja i uvijek pogled pun nade
Na smrknutim facama
Kao kad su me uhvatili kako podgrijavam žlicu
Ni trunke povjerenja od nje sve možeš očekivati
Sad se samo prepuštam da uvenem poput noćnog
Leptira dosta je opravdavanja pokazujem vam sada
Kako nisam zauzela stranu bez stava sam od danas
Takvi i trebaju krepati biti sprženi
Da publika uživa i smije se do suza a onda ih pretače
U one tužne
Umirem mlada i lijepa a aforizam živi i dalje
Da barem nešto znači jer sva su trupla morala
Skupljati u komadima prirodno zgnječene hrpe
Mesa ruke i noge u dijelovima
Mene će se samo morati pomesti u lopaticu
I zagnojiti onaj crveni mak što se okrenuo ka
Suncu na sred polja blizu kuće u kojoj sam odrasla