Ne poklanjaj srce divljim stvorovima | Kristina Kegljen

ZAMRZNUĆE

 

Hoće li nas uspjeti spasiti od ovog premoćnog
Straha bojim se da ti se nikad više neću
Moći javiti ovako dok promatram smireno
Presmireno izdaleka kako si sam sebe okovao
U ludost koja ti ne pristaje dok čekaš da se u
Tebi rascvjeta ono što sam ti nekad ostavila
Kao opomena ti je sad pred očima tu ti stojim ja i pomalo
Te žalim ne znaš da griješiš a grijesi su najteži
Iako ne postoje a lako bi se složio sa mnom
Da ne postoje kao ni onaj za kojeg vjeruju da ih
Je propisao kada ćemo im otkriti istinu
Moramo prije nego što se pokvarimo prije
Nego što nas ukoriče i odlože na neku skrovitu
Policu i tad smo tek nadrapali tek kad nam netko
Napiše pogovor sadržaj i pokoju recenziju tad zatvaramo
Prozore vrata bacamo ključić da ga rijeke nose što dalje
Okrećemo se sami sebi poput riječnih riba koje čekaju
Da ih ulove i odvedu na bolje i drugačije mjesto od
Tog monotonog gustiša gdje su naučile
Prebivati sad ću ti se nasloniti na rame podbočiti
Jer me težina prebija iz dana u dan možda
Ti poželim nešto pokloniti definitivno zaslužuješ
Da te se dariva a ne kao ja koja korim sve oko sebe
Molim još jednu priliku oh očuvajte ga svetim
Kakav je i bio i prije neka mu iz usta
Sipaju samo najfinije mirodije preskakat ću
Potoke i livade samo da ga vidim uzvišenog još
Jednom u mojim rukama u mom bunkeru
Neka ostane grumen dlaka na jastuku
Prazna čaša pored kreveta u mom sobičku gdje smo
Provodili najsavršenije minute još samo pet minuta
Da ga se prisjetim a onda me zamrznite

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.