Ne poklanjaj srce divljim stvorovima | Kristina Kegljen

BAROK

 

Crna bradavica izrasla mi je na leđima
Poput nikotinske gramofonske ploče
Koju rado poslušam svako kišno poslijepodne
Oslobođena sam bilo kakvog tretmana
Transformirat će se u najljepši cvijet na svijetu
Naravno u baroknom stilu
Ne mogu a da ne primijetim ove okove na nogama
Otežavaju mi ustajanje a izgovaranje „dobro jutro“
Da i ne spominjem poput vječne daske na klupi
Nikako da istrunem možda zato što mislim da se
Puni mjesec pojavljuje par dana uzastopno
Tada se pretvaram u vukodlaka i napinjem žile
Nekad se i pomolim a nikad ne pamtim datume
Sad su me okrenuli kao kakvu frontalnu struju
Ove ploče od pleksiglasa ne ne mogu mi učiniti
Ništa nažao samo zavirujem pod suknju
Čekam da izleti pokoja izgubljena golubica
S onom stvarčicom mira u ustima
Natopit ću lastin rep u teglici alkohola
Nakitit ću se nagriženim krilima
Pojava poput moje ah uzdisat će svi fizički radnici
A ja ću se sramiti svojih kvrga na koljenima
Prekrivati ih gramofonskim pločama
Hodat ću poput starca pobjeglog iz doma
Umirovljenika s vremenom će me strpati u
Invalidska kolica i gurati u beskonačnost
Zalijepiti mi usta crvenom trakom i označiti me kao
Neupotrebljivu dokad ću morati slušati bisernicu
Ja nemam više od dvadeset raspolavljaju mi osjećaje
I čine pacijenta od mene
Uskoro će me zahvatiti inkontinencija a ja sam
Se uplašila crne bradavice tek sad uviđam
Njenu ljepotu

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.