Ne poklanjaj srce divljim stvorovima | Kristina Kegljen

VATRENA STIHIJA

 

Dok pod nosnicama ne osjetim dah smrti
Neću ni znati što me snašlo skupila se grupa
Ljudi oko mene diraju me po užeglom
Tijelu lažu kako im godi tolika vrućina mene pogled
Vuče na stranu i vidim bijelo odijelo kako mu
Savršeno pristaje mladost mu opazih na vratu
Buljenje ga je prestrašilo a oči se napunile
Suzama zbog dima mog isparavajućeg tijela
Gleda kamo bi se sklonio a ipak mu smeta
Što ne može svojom hladnom brižnom rukom
Dotaknuti moje rascvjetalo lice a tako sam ga
Prizivajuće gledala mislila sam spalit ću ga pogledom
Odlučio se za oklop štit distance zato ga ništa
Nije ni na tren sfurilo o ljudi dajte mi prostora da mu
Pokažem koliko sam propupala da se ne stidi prići
Nek ga odvažnost spuca u leđa i nek se
Zaleti i da mi poljubac u pohabana usta ljudi dajte
Prostora da oganj djeluje na njega zato su
Me i dovezli na ova četiri visoka kotača uzbrdo
Da bi se on divio paljevinama osmo svjetsko čudo
Došao bi kući i svima opisivao oblike opekotina
Poharao ju je vatreni val znate izmamio mi je osmijeh
U trenu i prisjetih se te strašne vatrene stihije koja
Me u sekundi pretvorila u najljepši ugljen na zemlji

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.