Ne poklanjaj srce divljim stvorovima | Kristina Kegljen

UPRAVO SU NAS SRAVNILI SA ZEMLJOM

Prepustio si me još jednom strašnom crnilu ja
Sam se nadala jednom od lijepih uzoraka
Koje sam otkrila u oknu kaleidoskopa skinuli
Su me i otkrili novi krajolik na mojim leđima
Dopuštaš da te se dira bez zrnca srama a sebi
Ne priznaješ kako smo voljeli zajedničke
Plovidbe čamcem koji je propuštao vodu
Dodirivala nam je čak i koljena ponekad je
Kazna bila osip od svrbeža su nam rasle kraste
Najljepših oblika ponekad su se za nas lijepile
Proljetne prehlade kada majke nije bilo u blizini
Vožnja biciklom me podsjeća na divljenje boemima
U balonerima trgovcima bakrenim posuđem
Čak sam znala pomisliti da smo prezahtjevni
U težnjama i snovima veliki poklonici
Loših raspoloženja a sad se nad nas
Nadvio hlad nadgrobne ploče tješimo se
U tišini da nismo potratili vrijeme u
Zajedničkim šetnjama kroz zarasle parkove