Ne poklanjaj srce divljim stvorovima | Kristina Kegljen

PROTOTIP

Ti si samo slika ali ne i prilika nečega što bi moglo biti savršeno

Ako se dotaknemo pitanja položaja mog madeža na vratu
Onda ću ti reći da sam ga se sramila
Istodobno sam se bojala da mi ga rubovi majica i ogrlice ne
pokidaju
Kakvu bi to žalost predstavljalo za mene
Moj predstavnik
Prototip nečega što se uzastopno ponavlja čak
i na mojim leđima

Jedna sam od onih koji mrze obilježja

Lice mi je posuto sitnim točkastim ostvarenjima
Nazovimo to srećom
Ili samo kostimografskom igrarijom za nas dvoje
pod pokroviteljstvom
Noćne lampe za koju se lijepe nepresušne ljetne
komarice i leptirice

Volim vunu
Jedem ju s mlijekom
Pravim balončiće a ti ih pokvareno čačkalicama
neprestano iznova bušiš
Pokušavaš me oneraspoložiti
Vuna je zaštitni znak zime

Ljeto uništava madeže
Spaljuje ih do besprijekorne bljedunjavosti
Ostaju samo blijede fleke nekadašnjih spomenika

Otpao je 1.10. jedne rodne godine
Ti ga čuvaš u kutijici i ne daš mi da joj se približim jer znaš
Ja sam u stanju pojesti svoje obilježje