Ne poklanjaj srce divljim stvorovima | Kristina Kegljen

SKRIVEĆKE

 

Pojeli bi se živi valjda da ih nismo pripitomili
Raskalašene nitkove poput njih
Teško je naći kakvi skroviti pogledi ispod
Rubova šešira oh kakav štiti čvrstoće
Mislim da su nas urekli sad nam vade organe
Poput suvenira ih prodaju na crnom
Tržištu jao gdje ćemo dospjeti pitam se
Ne mogu više ni gledati u svoje spužvasto tijelo
Oh gle kako ga okrećem/izvrćem/zavrćem
Dok se ne sasuši do granice boli kada usta
Postanu suha kao spaljena trava i razbacani kreveti
Svjedoče o nekoj vrsti nemira koja
Me je obuzela sad sam tužna sretna plačnih očiju
Bijele kose što će li biti tek kad moja pojava
Utihne sve ću konce držati u rukama
I upravljati njima kao nožem koji rezbari
Svakojake novine da mi je još samo
Zaspati pod ovim korovom mislim
Da bi mi tad srce bilo na mjestu