Ne poklanjaj srce divljim stvorovima | Kristina Kegljen

IZMEĐU

Smočili su nam livade jednog jesenskog jutra
Kad smo se probudili vratili su nas u
Gorku prošlost svojim velikim kušnjama oh
Kakve smo batine dobivali za nestašluke
Neprimjerene našoj dobi
I sad dok stojim kraj prozora nešto me vuče da
Bacim sve dobivene pošiljke
Poslane sam kopirala tako da su mi sve sobe
Pune kartona s natpisom fragile
Tolika srca si slao u nadi da će iz svakog
Od njih narasti drvo drugačije boje na
Našoj livadi smočili su sve pokušaje
Da ostanemo zdravi nemoj zaboraviti
Kako su nas potpaljivali sitnim žaruljicama
U nadi da ćemo guknuti koju riječ
O mjestima koja su nam prolazila
Glavom dotaknut ću kišu još ovaj zadnji put
I nadati se da će zemlja srca progutati
A naše se livade i trave na njoj osušiti
Kako smo samo pretenciozni zauzeli bi i
Mliječnu stazu da možemo
Opasno po zdravlje je ovo vrludanje na
Tankoj liniji između bludnosti i nevinosti