Ne poklanjaj srce divljim stvorovima | Kristina Kegljen

ZLATNA

Ove bezbrojne note tako strašno zvuče u blizini
Mog slušnog aparatića zimogrozna sam
Zadnje večeri samo povijam noge i sklupčavam se
Preko zadnjeg mjesta na krevetu
Tako reći doživljaj je ipak prekrasan koliko
Izopačen toliko i prekrasan
Pusti samo da poetry učini svoje i sklupčaj se pokraj
Svog sata pogledavaš svakih 45 sekundi
Znam te divim se upornosti
Ali zadnje riječi ću potrošiti ipak na
Nešto što se otvara pred mojom velikodušnošću
Evo budi se iz hibernacije
Poželimo joj svi dobro jutro i još jedno rodno proljeće
Šarene najlonke balerinke u duginim bojama
Miligrame sreće jer tako se počela mjeriti u zadnje vrijeme
Postoji i vlak koji će me odvesti u moje skrovište
Daleko od robotike i tehnoloških postignuća
Još dalje u Viennu pa da i ja poželim
Neku novogodišnju želju ples na kiši
Bosonog hod po snijegu
Zadirkivanje oblaka opscenost borderlajnke
Mitarenje mi ne gine ipak sam ja
Najzlatniji feniks kojeg ste upoznali u životu