A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić
2.
Zaboravio je kako iz vlaka krajolici sporo promiču. Prizor se mijenja polako – između dva bi se dalo i zaspati. Kad mu mozak ne bi tako užurbano radio, kad ne bi bilo te groznice novoga, mogao bi sklopiti oči i dopustiti da ga jednolično kloparanje uspava. U noćima dok je, ležeći pored usnule Klare, zamišljao svoj odlazak, uvijek je to bilo za volanom njegova auta. Vidio je pred sobom bezimenu cestu, i nigdje nije bilo nikoga, čak ni u retrovizoru. Opijao ga je osjećaj samoće, ta sloboda u kojoj nije bilo drugih, samovolja koju može vježbati već na cesti, neplaniranim skretanjima u nepoznato. Tek jutros, dok je glumio da je to sasvim uobičajeni doručak u radni dan i da će, kao i svakog jutra, poći na posao, shvatio je da, misli li doista ostaviti sve, mora ostaviti i auto.
Izašao je u petnaest do sedam, kao i obično. Prvo je Klaru odvezao na posao, a onda se, umjesto do zgrade općine u kojoj je radio posljednjih osamnaest godina, odvezao do željezničkog kolodvora u Splitu. Ostavio je ključ automobila ispod suvozačkog sjedala i uputio se ravno do šaltera kupiti kartu za vlak. Bez kofera. Bez ičega, osim osobne karte i novca raspoređenog po unutrašnjim džepovima kaputa.
Vlak za Zagreb polazio je u 8:50. Već tamo, na kolodvoru, dok je u otužnom putničkom bifeu ispijao vodenastu kavu čekajući polazak, osjetio je ugodno odsustvo drugih. Bife je bio krcat ljudima, ali nitko ga se nije ticao. Nije ga se ticalo ništa. Mogao je što god želi, osim predomisliti se i vratiti se kući. Mogao je i ne ukrcati se na taj vlak, ili se ukrcati na neki drugi, mogao je potražiti prenoćište u Splitu, ponašati se kao turist u vlastitom životu u kojem, zaklinjao se sebi stalno ispočetka, više ništa neće biti kao prije.
Ukrcao se pet minuta prije polaska. Računao je da će se dotad rijetki putnici već smjestiti i da će s lakoćom pronaći prazan kupe. Želio je biti sam, iako, po novim mjerilima koja su počela vrijediti toga jutra, drugi više nisu predstavljali opasnost. Sad je točno znao kako s njima treba.
Čim je ušao u prazan kupe, sjetio se Fabijanovog kofera. Nije odagnao te misli, namjerno. Osjećao je da mu ništa iz prošlog života više ne može nanijeti zlo. Pustio je slike da mu dolaze – bezopasne slike koje ga više nisu određivale. Očeve velike crne cipele nakapane parafinom, majčina do grla zakopčana bluza s uštirkanim ovratnikom, tablica množenja u pohabanom plastificiranom omotu, kofer u kojem su Tihanina pisma bila pritisnuta Hegelovom „Fenomenologijom duha“, kolačići od kokosa za koje Klari nikad nije imao petlje reći da ih ne voli, netaknuta čaša vode uz njezino uzglavlje svakoga jutra, naslage riješenih skandinavki ispod stolića u dnevnoj sobi, sive papuče koje je jutrima nepogrešivo pogađao, pjesma o mornaru što ju je baka Slava pjevala razgrćući s prozora rublje na tiramoli koja je natkriljavala dvor – cijeli jedan život u fragmentima. Život kojega će se odreći tek tako, kao da nikad nije ni postojao. Mogao bi, bude li ga to zabavljalo, izmisliti cijeli jedan paralelni prošli život. Život koji se nije dogodio, ali neće biti podložan sumnji jer ga ni s kim neće dijeliti.
Prislonio je glavu na plišani naslon sjedala i pustio da ga ritam vožnje uljulja. Bio je siguran da bi mu, kad bi sad zaspao, prva misao nakon buđenja bila novi život – prazna ploča koja tek čeka da bude ispisana. Uzbuđivala ga je pomisao na to buđenje. Osjetio je u grudima val rastućeg oduševljenja, ali je odlučio da mu neće dopustiti da se razvije. Radije bi još malo bio neosjetljiv, neuključen. Samo želi uživati u osjećaju da ne mora ništa, pa čak ni biti oduševljen svojim novim životom.
Baš kad je malo zadrijemao, u kupe je ušla neka žena. Vlak je bio nakratko zaustavljen u Perkoviću. Bila je bučna, i uopće nije pozdravila ni pitala je li slobodno. Doduše, i da je pitala ne bi joj mogao reći da nije, ali taj transparentni dokaz nekulture bio je sasvim dovoljan da okrene glavu prema prozoru i ignorira njezin pokušaj da u njemu izazove nagon da joj pomogne oko kofera. Dosta je on u životu vodio računa o tuđim stanjima. Neće više biti obziran ni prema kome, a ponajmanje prema ženi koja mu je tako nametljivo promijenila trenutak buđenja, zamišljen posve drukčije.
Sjela je, bez riječi i, iako je nije ni pogledao, osjećao je kako je njezina mrzovolja učas ispunila maleni prostor kupea. On više nema razloga trpjeti okolnosti koje mu nameću drugi. Više ne. Nikad i ničije.
Ustao je i napustio kupe. Kako je to bilo jednostavno! Poštedjeti sebe mrzovolje neke neotesane babe koja mu je, da joj je samo dopustio, mogla pokvariti cijeli put do Zagreba. Još jučer, nepotrebni obziri natjerali bi ga ne samo da ostane, nego i da održava pristojnu konverzaciju s nekim poput nje. Koliko je, u zadnjih četrdesetak godina, uzaludnih trenutaka nakupio odustajući od sebe!
