A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić
10.
Njihova kuća bila je jedna od onih visokih uskih kamenih kuća s unutrašnjim drvenim stubištem koje na svakoj etaži imaju samo jednu veću ili dvije manje prostorije. U prizemlju je bila očeva radionica i mali dućan sa svijećama, na katu velika kuhinja koja je služila i kao dnevna soba, a na gornjoj etaži dvije spavaće sobe i kupaonica. Neveliku sobu dijelio je sa sestrom koja je dobivala histerične napadaje na najmanji privid neurednosti. Vječito je pospremala stvari u njegovom dijelu sobe, bacala mu papire s bilješkama, preslagivala udžbenike po debljini, boji i veličini, šiljila mu olovke i slagala gramofonske ploče po abecednom redu. U tom redu koji se nikako nije slagao s neredom u njegovoj glavi, osjećao se kao uljez. Da je išta imao, sve bi to dao za komadićak vlastitog prostora, za neko svoje malo duhovno stanište bez drugih.
Iznad zadnje etaže postojao je i tavan, koji je služio za odlaganje nepotrebnih stvari. Puno je puta vidio oca kako prislanja ljestve uz otvor na stropu kupaonice i kako mu majka kasnije, kad bi se već uspentrao na pola ljestava, dodaje kutije ili vreće koje treba odložiti na tavan. Otac bi se onda popeo gore i odozgo bi se čuli samo koraci i zvuci premještanja stvari, a onda bi se opet spustio po ljestvama, odmaknuo ih, i štapom koji je uvijek stajao u kutu kupaonice spustio vratašca na stropu. Tamo gore, iza tih vratašaca, bilo je obećanje samoće.
Imao je deset godina kad je prvi put vidio tavan. Majke nije bilo kod kuće, a otac je odlučio odnijeti gore prazne tegle od zimnice koje su se nagomilale na kredencu u kuhinji. Kad je bio na pola ljestava, i kad mu je glava već bila u otvoru na stropu, pozvao ga je da mu doda kutije s teglama. Čim je otac nestao u otvoru, i on se uspentrao po ljestvama, a tavan mu se ukazao u svoj svojoj prašnjavoj, zagonetnoj ljepoti. Prvi put se osjećao kao da negdje doista pripada. Stajao je tako na vrhu ljestava, opčinjen prostranstvom koje je oduvijek tražio, a cijelo vrijeme mu je bilo nad glavom. Kroz crjepove je ponegdje prodiralo malo sunca koje je u kombinaciji s prašinom stvaralo začudne dijagonale svjetlosti, otkrivajući starinske kovčege s lokotima, drvene sanduke, kartonske kutije i vreće, stupove prašnjavih časopisa i knjiga – sve to zagonetno blago koje je čekalo da ga on otkrije i istraži.
Kad ga je otac ugledao, dreknuo je neka odmah siđe. Sišao je, ali s osjećajem da je njegov život dobio smisao. Slika tavana prošaranog prašnjavim tracima svjetlosti postala je prizor koji dočarava neko novo, izdvojeno stanište, mjesto na kojem se više neće morati pretvarati da razumije druge niti se s mukom boriti za njihovo razumijevanje.
Sljedećih nekoliko mjeseci stalno je vrebao priliku kad bi se mogao gore neopaženo ušuljati. Nije bilo jednostavno, toliko se toga trebalo poklopiti. Morao je biti sam kod kuće, što se gotovo nikad nije događalo. Ako bi roditelji nekamo nakratko i otišli, sestra je bila tu, a ako nije bilo sestre, pozvali bi baku Slavu da ga pričuva. Trebalo je sve pomno isplanirati.
Kad je jedne subote najavljeno da se ide na selo majčinim roditeljima, on je pola sata prije polaska odglumio temperaturu. Napravio je to već jednom ranije, kad je zbog nenapisane zadaće iz matematike želio izbjeći školu. Zagrijao je živu u toplomjeru na plinskom štednjaku, a kad je dosegnula alarmantnih četrdeset stupnjeva, treskanjem toplomjera spustio ju je na prihvatljivih trideset i osam. Tanka je granica između ostajanja kod kuće i odlaska liječniku. Znao je da je prekasno da se ide po baku, a sestrin ostanak kod kuće prevenirao je davši joj posljednjih dvadeset dinara ušteđevine. Kad je majka predložila da sestra ostane s njim, ona se, kako i priliči honoraru od dvadeset dinara, za koje su se u ono vrijeme mogla kupiti tri stripa i kutija žvaka dizajniranih kao cigarete, suznih očiju pobunila govoreći kako se baš veselila da će vidjeti baku i djeda. Ključnu je ulogu odigrao otac, koji je uvjerio majku da se ništa loše ne može dogoditi jer će mali ionako cijelo vrijeme biti u krevetu. „Pa nije mala beba, bogati!“ obrecnuo se na majku, koja je znala da muževljeva riječ mora biti posljednja, u obitelji u kojoj se spakirani koferi čuvaju pod krevetom pedeset godina.
Kad se uvjerio da su doista otišli i kad se zvuk dotrajalog auspuha na očevom austinu izgubio u daljini, prvo se spustio u kuhinju po baterijsku svjetiljku, a onda otrčao natrag na gornju etažu. Namučio se s ljestvama, ali znao je da je vrijedno truda. Najviše muke zadalo mu je otvaranje vratašaca na otvoru. Kad je napokon uspio podignuti poklopac, morao je malo predahnuti prije nego se popne.
Nikad neće zaboraviti svoj prvi boravak na tavanu. Ima toliko toga što želi zaboraviti, toliko stvari zbog kojih je dobro imati zaborav pri ruci. Ali tavan…
Trebalo mu je vremena da se privikne na polutamu i da izađe na kraj sa strahom od tarantela, miševa i paukova kojih je, s obzirom na čipke paučine među gredama, moralo biti naokolo. Daske su mu škripale pod nogama, a krovište je proizvodilo pomalo sablasan zvuk nalik na zagrobni šapat. Ipak, magija tavana sve je to nadjačala.
Prvo je otvorio najveću škrinju. Bila je puna manjih kutija koje je, jednu po jednu, vadio podižući poklopce s mješavinom straha i uzbuđenja kakvo nikad prije, a zapravo ni poslije, nije osjetio. Osjećao se kao da je napokon pronašao svoju religiju – religiju samoće – i sa sigurnošću shvatio da su crkveni sakramenti na kojima je njegova majka inzistirala promašeno ulaganje u pogrešnu vrstu duhovnosti. Na tom se tavanu potajno odrekao Boga, s kojim ga je majka jednako potajno pokušavala povezati – jer su i baka partizanka i učiteljica u školi glasno negodovale na spomen crkve, popova, svetaca i svega ostaloga što se kosilo s tekovinama narodnooslobodilačke borbe.
Zastao je malo u toj slici dječačkoga sebe, koje se cijelu vječnost nije prisjetio. Bilo je teško priznati da je zgurao svoje prave, intimne uspomene, one koje su ga trebale oblikovati, negdje u dno bića, gdje ih godinama nije tražio. Kao da je i sam bio zatvoren i ostavljen na nekom prašnjavom tavanu gdje je, prekriven paučinom i zaboravom, čekao da bude pronađen i izbavljen.
Bolno ga je prožela misao da to što je dosad živio nije bio život u pravom smislu te riječi, nego više odvikavanje od života. Bila je to samo hibernacija od koje je sada osjećao nelagodu i stid. Vrijeme se doista odmah pretvara u prošlost, nepovratno, i kad bi sad mogao nekako posegnuti u to vrijeme unatrag, sigurno bi sve napravio drukčije.
To drukčije podsjetilo ga je zašto se ukrcao na vlak. Sad, u novom životu, sve će raditi drukčije. Ne zna hoće li to biti samo eksperimentalni život, ili je sve ono dotad bio neuspješan eksperiment, ali zna da ništa više neće raditi kao prije. Počet će ispočetka. Možda s velikim zakašnjenjem, ali ispočetka.
Ustao je, odlučan da ostavi neznanca prije nego počne ponovno hrkati, ili prije nego se – još gore – probudi pa poželi razgovarati. Nema više prepuštanja okolnostima. Ako je odlučio uzeti život u svoje ruke, onda više ne smije ostati u tom kupeu u kojem mu mir ovisi o tuđim spavalačkim hirovima. Kad je povukao klizna vrata, čovjek se promeškoljio, ali njega se to više nije ticalo.
Proveo je neko vrijeme na hodniku prije nego se ponovno uputio u vagon-restoran. U glavi mu je bila kajgana. Ne samo sjećanje na kajganu koju je onaj čovjek slasno jeo, nego i kajgana od vlastitih misli koje će, ako ih uskoro ne obuzda i ne svede na nešto upotrebljivo, postati samo mućak labavih iluzija o novome životu. Mora se sabrati. Sabrati i napraviti plan. Uskoro će biti u Zagrebu, i ne može si ni na trenutak dopustiti osjećaj izgubljenosti, promašenosti i neodlučnosti. Baš to – odlučnost – mora postati njegov način života.
Sjeo je, naručio kajganu i pojeo je nastojeći proživjeti svaki zalogaj. Nije gledao oko sebe, nije se pitao gleda li ga tko niti ima li uopće još koga u vagon-restoranu. Mislio je na sebe, o sebi, zbog sebe. Pronašao je moto tom trenutku u rečenici Bèle Hamvasa da se nitko ne usuđuje živjeti sam i da ljudi izmišljaju fantastične složene trikove kako bi imali neke međusobne veze. Sjetio se i Nietzschea koji kaže da se ljudi udružuju ili iz nevolje ili iz dosade. Ljudi nemaju petlje priznati da zajedništvo nije ništa drugo doli izmišljotina u koju su svi greškom povjerovali, da je to nelogično udruživanje za cijeli život samo pogrešan obrazac koji se nitko ne usuđuje osuditi. Pa eto, on se usuđuje. Izmislio je trik da ostane sam, i nikakve mu međusobne veze više nisu potrebne. Jede svoju kajganu, žvače, putuje, misli – jednostavno postoji bez obveze. Tako će biti i sutra, i preksutra, i koliko god bude želio. U svojoj osobnoj zavjetrini postojanja činit će samo ono što mu se hoće.
