A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

7.

Zbilja ne može reći da je želio djecu. Na početku braka s Klarom mislio je kako je to nešto neizbježno, oko čega ne treba dramatizirati. Onaj spontani pobačaj na početku veze, zbog kojeg su i završili pred oltarom, činio se samo kao neuspjeli prvi pokušaj nakon kojega će uslijediti prava trudnoća, koja će ih učiniti roditeljima. No za razliku od Klare, kojoj je imati dijete bila najvažnija životna misija, on je negdje duboko u sebi osjećao da će ga djeca još više zbuniti i da sasvim sigurno nije došao na ovaj svijet kako bi bio nečiji otac. Njegovi su roditelji, činilo mu se, sve radili pogrešno, i ako je istina da se obrazac roditeljstva preslikava s roditelja na djecu, onda je bolje da on taj obrazac ne nastavlja. Naravno, nije to rekao Klari. Nije joj imao namjeru uskratiti majčinstvo, samo se nadao da će se to dogoditi što kasnije i da ona neće od njega previše očekivati kad se dogodi – da će ga praktične strane očinstva, kao i toliko drugih stvari, samilosno poštedjeti.

Njegov zazor od očinstva prilično je utjecao na njihov seksualni život. Ne bi to nikad nikome priznao, ali imao je već uhodan sustav praćenja Klarinog ciklusa. Od dana kad bi se ulošci iz visećeg ormarića u kupaonici spustili na perilicu rublja, računao je osam do deset dana opuštenosti – a budući da se Klari za vrijeme menstruacije nije smio približiti, u prvom dijelu ciklusa imao je četiri do pet dana kad nije morao brinuti o začeću. Onda bi desetog dana postao umoran, neraspoložen, bezvoljan, ponekad i virozan, s misterioznim glavoboljama koje danima nisu prolazile. Prošle bi šesnaestog, sedamnaestog dana ciklusa – kad je već bilo jasno da se još jedna Klarina ovulacija odigrala uzalud. Naravno, morao je paziti da obrazac njegovog seksualnog ponašanja ne postane previše očit, a to nije bilo nimalo lako budući da se Klara podavala bez otpora jedino u dane kad je postojala šansa za začeće. Nakon što bi dvije ili tri ovulacije uspješno izbjegao, u sljedećoj je morao pokleknuti ako nije želio da ona shvati o čemu je riječ. U jednoj od takvih situacija, dok je Klara pod njim prigušeno stenjući iščekivala porciju potencijalnog potomstva, dosjetio se spasonosnog rješenja! Učinio je i tada, i još niz puta kasnije, ono što su stoljećima prije njega radile žene – odglumio je orgazam – i onda pohitao dovršiti posao u kupaonici.

Bilo bi tužno sve ono što bi isplivalo kad bi nekome morao objasniti kako je uopće moguće da muškarac odglumi orgazam – ali u njihovu slučaju bilo je toliko jednostavno da ga je bez teškoća mogao odglumiti svaki put. Kao prvo, zbog Klarine paranoje da će je vlastiti muž vidjeti golu uvijek su vodili ljubav u potpunome mraku. Uglavnom je ostajala u spavaćici koju bi zadignula samo koliko je nužno da se sve to obavi. Drugo, njezina ju je konzervativnost do te mjere sputavala da ga nikad nije dirala. Kad bi htio biti posve precizan, trebao bi reći da ona zapravo, u svim zajedničkim godinama, nikad nije vidjela njegovu erekciju niti mu dotaknula spolovilo. Treće, on je zbog bijega od intimnosti odmah nakon obavljenog posla hitao u kupaonicu, gdje bi ostajao pod tušem dovoljno dugo da bude siguran da je Klara zaspala, ili da se barem počela praviti da spava. Našao bi je kako leži na boku, čvrsto stisnutih nogu kako potencijalna djeca ne bi iscurila na plahte – time što nije ustajala davala im je priliku da nađu put do jajašca. Kad se zbroje sve tužne činjenice njegove intimnosti s Klarom, i najvećem skeptiku postaje jasno da je Božo Belamarić mogao mirno otapkati po mraku u kupaonicu s erekcijom a da to njegova žena ne primijeti.

Kad se Klara nakon godinu dana bračnoga života i više-manje urednih pokušaja začeća zabrinula da nešto možda nije u redu, pomislio je kako bi se ipak trebao pomiriti s mogućnošću djeteta kao s prirodnim slijedom životnih nužnosti. Prije nego je dospio išta reći, objavila je kako će krenuti na detaljne pretrage, a ako se pokaže da je s njom sve u redu, onda bi se i on trebao podvrgnuti ispitivanjima. Oblio ga je hladan znoj i shvatio je da je jedini način da izbjegne mučno i ponižavajuće dokazivanje svoje plodnosti taj da prestane rasipati sjeme pod tušem. Možda to dijete i nije tako strašna mogućnost. Možda čak smanji osjećaj praznine kojega se ne može osloboditi. Možda će baš dijete biti ono nešto što mu je nedostajalo i što bezuspješno pokušava imenovati.

Kad se ta slabašna nada udružila s gnušanjem od ponižavajućih pretraga koje su ga čekale nakon što liječnici Klari potvrde da je zdrava i plodna žena čija jajašca preklinju da budu oplođena, bacio se na posao. Klarin menstrualni kalendar više mu nije služio za izbjegavanje, nego za vrebanje ovulacije. Umiljavao joj se više nego na početku veze, kad je tek svladavao njezin kršćanski otpor i urođenu nezainteresiranost za seksualni užitak. Onoga dana kad se od ginekologa vratila plačući, i kad mu je između jecaja priopćila da zbog neprohodnih jajovoda više nikad neće moći zanijeti, prvi je put u životu pomislio da možda ipak ima sreće. Tješio ju je tada s osobitim žarom i predanošću, toliko da joj je u jednom času čak poželio reći da nije važno jer da on dijete ionako nikad nije želio – ali nije joj to rekao, ni tada niti ikad poslije, svih tih godina u kojima je optuživala sebe i svoje neprohodne jajovode što su im uskratili obiteljsku sreću. Jedina nevolja koja je u cijelom tom slučaju pogodila izravno njega, bila je ta što je Klara – što zbog osjećaja krivnje a što zbog podsvjesnog stava da seks ima smisla samo radi reprodukcije – gotovo potpuno zanemarila bračne dužnosti.

Kao da je čitala Hegela, a nije. Kao da je osnovni priručnik za odgoj Dalmatinki Klarine generacije bila njegova „Enciklopedija filozofskih znanosti“, odnosno barem onaj njezin dio u kojem Herr Proffesor navodi da je jedini smisao spolnog čina u širenju obitelji. Da je Klara kojim slučajem to pokupila od Hegela a ne u vlastitoj obitelji, rekao bi joj da je taj isti mudrijaš imao nekoliko vanbračne djece i da je jednoj od majki svoje djece koja mu je u pismu napisala da je njezina ljubav prema njemu nešto sveto i veličanstveno odgovorio da ljubav nije ni njezina ni njegova nego svoja. No oni nisu razgovarali ni o Hegelu ni o ljubavi. Istina je da su povremeno razgovarali, ali teško da bi se sad uopće mogao sjetiti o čemu.