A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić
1.
Kroz prljavo staklo prozora promatrao je kako promiču krajolici. Vlak je kloparao gotovo isto kao nekad, prije dvadeset i šest godina, kad je prvi put iste kilometre ostavljao za sobom. Tad je odlazio na studij, s onim teškim kožnim koferom u koji je jedva nagurao sve što bi ponio netko tko odlazi uvjeren da se više nikad neće vratiti – sve što nije mogao ostaviti u tuđoj nemilosti, uključujući i tristo šezdeset i pet pisama koja mu je Tihana tijekom odsluženja vojnog roka poslala u Makedoniju.
Kofer je bio star i neugledan, ali je imao priču. Baka Slava držala je taj kofer pod krevetom gotovo pedeset godina, i nitko ga nije smio pipnuti a kamoli otvoriti. Iz prigušenih razgovora odraslih sastavljao je djeliće priče o kobnoj svađi nakon koje joj je drugi muž izjurio iz kuće prijeteći, kao i obično, da se više neće vratiti. Ponosna Slava, koja je prema obiteljskim predajama tada povikala za njim da se, ako Boga ima, i neće vratiti, spakirala je njegove stvari u taj kofer ostavivši mu ga pred vratima. Tamo je proveo godinu dana jer je Fabijan – kako je tvrdila – prvi put u životu ispunio neko obećanje. Nikad se više nije vratio.
Baka Slava umrla je nekoliko mjeseci prije njegova odlaska na studij. Volio bi da može reći da je naslijedio djedov kofer, ali nije. Kao prvo, Fabijan i nije bio njegov pravi djed nego tek drugi kratkotrajni muž njegove bake. Drugo, nitko u obitelji nije naslućivao vezu koju je on sam s tim koferom tijekom djetinjstva stvorio, i nitko nije mislio da bi trebao pripasti baš njemu. Dogodilo se na posve banalan način, onako kako se događaju nevažne stvari. Majka se kofera sjetila u nastojanju da smanji troškove njegova odlaska u Zagreb, pripremivši cijeli arsenal argumenata za slučaj da on odbije spakirati svoju mizernu mladenačku imovinu u taj muzejski primjerak prtljage koji bi u glavnom gradu mogao izazvati podsmijeh. Nije se pobunio, ne samo zato što je već znao da je uzaludno boriti se s majčinom štedljivošću i potrebom da se, na ovaj ili onaj način, riješi svekrvinih stvari, nego i stoga što je u tom vlasništvu bilo poželjne simbolike – kofer koji je pripadao čovjeku koji se nikad nije vratio sad će pripasti njemu, pa mu se svidjelo protumačiti to kao znak da je karta uistinu jednosmjerna. Ipak, nije bila.
Na ovo putovanje nije ponio ni taj ni neki drugi kofer. Nije ponio ništa. Ovo, uostalom, i nije putovanje. Ovo je odlazak.
Dvadeset i šest godina ranije, sjeća se, odlazio je s gvaljom nelagode u prsima. Sve je bilo dobro dok nisu došli na kolodvor. Do tada se osjećao kao da je na početku nečeg novog, o čemu će sam odlučivati. Uzbuđen slutnjom života po vlastitoj mjeri, stajao je na peronu nestrpljivo iščekujući trenutak kad će se ukrcati i kad će se odvajanje od roditelja, koje se u njegovoj glavi dogodilo s prvim naznakama mišljenja, napokon dogoditi i fizički. Majka mu je bespotrebno poravnavala rever laganog jesenskog kaputa govoreći kako je baš dobro da je u Primi ljetos nabasala na to sniženje. „Stvari za zimu treba kupovati ljeti“, rekla je, birajući ton kojim je inače izgovarala životne lekcije tipa Skromnost je najveća vrlina, ili Ne štedi se brašno na dnu vreće. Bio se pripremio otrpjeti njezine posljednje odgojne doskočice. Još malo, još desetak minuta, i one će postati tek uspomena, a onda će, mislio je, kako to s uspomenama obično i biva, poprimiti nježnu patinu perfekta koji dobiva drugi smisao kad se više ne mora proživljavati. Pospremit će ih u pretince nostalgije, one koji su zjapili prazni jer dotad ništa nije zauvijek ostavljao.
Otac se, nenaviknut na stajanje i čekanje, osvrtao s nelagodom. Tu i tamo premjestio bi kofer malo u stranu, tek toliko da svom čekanju da neki praktični smisao. Kad nije znao što bi drugo činio, posezao je za novom Opatijom čije je pripaljivanje, budući da je to radio žigicama, zbog vjetra zahtijevalo koju minutu predanosti. Negdje kod treće očeve cigarete, majka je izgovorila onu rečenicu koje se godinama poslije nije mogao osloboditi. „Ma ne vjerujem ja, sine, da ćeš ti to završiti.“ To predviđanje prigodno je upakirala u planove o proširenju očeve svjećarske radionice, dajući mu tako do znanja da će za njega, kad se kao propali student vrati, biti posla. Otac je šutio. Nije puno govorio ni prije, a otkad mu je sin rekao da će studirati filozofiju počeo je još ustrajnije zazirati od riječi, držeći se prema njemu kao prema nekoj genetskoj grešci. Taj njegov sin, to podmetnuto jaje u obiteljskom gnijezdu, izazivao mu je nelagodu, i negdje duboko, gdje njegove misli nisu ni zadirale, jedva je čekao da ga isprati na vlak pa da u miru može biti priprost i živjeti svoj običan, provjeren život bez te filozofije koja prijeteći vreba iz glave rođenog mu sina.
