A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

29.

Osjetio je da ne smije pokazati preveliko oduševljenje. Bilo mu je jasno da je jedini razlog zbog kojega tako lijep stan može biti prazan – cijena najma. Onoliko koliko je njemu stalo da useli, toliko je i gospođi Novak stalo da ga napokon iznajmi – jer tko zna koliko se potencijalnih stanara okrenulo i otišlo kad im je otkrila iznos stanarine. Cijenu bi sigurno spomenula tek na kraju, s računicom da će svatko tko vidi stan zaključiti da vrijedi tolikog novca.

U spavaćoj sobi osjećaj novog života postao je još stvarniji. Zeleno i bijelo. Tonovi zelene – od najsvjetlije nježnozelene na zidovima, do zagasitozelenog pokrivača na velikom francuskom krevetu i dviju nijansi tople zelene na zavjesama, te maslinaste zelene na sjenilima za lampe – stapale su se u nježno obećanje potpune opuštenosti, koja u takvoj sobi može biti jedino prirodno stanje. Soba je gledala na dvorište pa je, čak i kad je gospođa Novak razmaknula zavjese i otvorila prozor da mu dokaže kako nasuprot nema drugih prozora s kojih netko može viriti u njegovu intimu, ostala pošteđena zvukova grada koji se, iako je samo nekoliko koraka dalje bučno živio, gubio u nedefiniranoj daljini. Vrata velikog bijelog ormara bešumno su otklizala ulijevo kad ih je otvorila da mu pokaže rezervnu posteljinu i prostran garderobni prostor. Virenje u ormar nije mu bilo potrebno da bude siguran da je na pravome mjestu.

– A ovamo imate još dvije sobe – vabila ga je dublje u stan gospođa Novak. – Jedna je radna, a druga vam može biti za goste – požurila se odmah dati smisao prostorijama koje bi mu se mogle učiniti suvišnima.

Radna? – pomislio je. Što ako bi u toj sobi stvarno nešto radio? Mogao bi kupiti nešto knjiga, komplet grafitnih olovaka i veliku bilježnicu koju bi, dan po dan, popunjavao svojim lijepim, ujednačenim rukopisom kojim se već odavno ne služi. Kad ga je gospođa Novak uvela u radnu sobu, mogao je na velikom crnom stolu smještenom uz dvorišni prozor jasno vidjeti tomove ispisanih bilježnica tim svojim zavodljivim rukopisom – iako nije imao pojma što bi u njima pisalo. Radna soba bila je jedina tamna prostorija u stanu – tamnocrveni zidovi s crnim policama i stolom, bez zavjesa, bez imalo mekoće. Čak je i crna kožna fotelja smještena uz prozor djelovala ukrućeno.

Nije dospio ni promisliti je li to soba u kojoj bi rado provodio vrijeme, jer ga je gospođa već vodila u zadnju sobu. Onu za goste.

Riječ gosti izazvala je u njemu podsmijeh. Odbija se sjećati svih onih gostiju što ih je Klara pozivala u njihov dom prvih godina braka, kad je ratno stanje nametalo onu forsiranu, neprirodnu solidarnost među ljudima – sve dok nije, izbjegavajući njegovu mrzovolju, s tim prestala. Ta soba mu sigurno neće trebati, osim ako Silvija ne poželi, promjene radi, provoditi vrijeme u njoj. Možda i hoće – soba je bila manja od prve, i nekako toplija, valjda zbog zlatnožute boje zidova i namještaja u boji svijetlog drva kojeg su uveseljavale narančaste tkanine – pokrivač, zavjese, jastuci, tepih.

– A cijena? – upitao je gazdaricu koja je već krenula povlačiti klizna vrata garderobnog ormara obložena ogledalima.

– A čujte… – širila je ruke u svim smjerovima nastojeći ga valjda podsjetiti na sve prostorije koje je vidio i na jedinstvenost stana općenito.

– Pa recite – požurivao je, jer je samo želio što prije riješiti stvar i vratiti se u hotel. Silvija bi mogla doći, a ako ga ne bude, sljedeći put će se možda još teže odlučiti da ga posjeti.

– Vidjeli ste sve. Ovakav stan teško da ćete još u Zagrebu naći.

Šutio je i čekao cijenu, iako mu je bilo svejedno kolika je najamnina. Uzet će ga bez obzira na cijenu. Bilo bi glupo, sad kad mu novac nije nikakav problem, cjepidlačiti oko toga, kad je našao još bolje od onoga što je tražio. Čak je i ime ulice bilo umirujuće.

– Tisuću petsto eura. Jasno vam je da vrijedi barem dvije tisuće, ali takva je situacija na tržištu. Kriza je. Mislim… mnogima je kriza…

– U redu – rekao je. – Uzet ću ga.

Gospođa Novak bila je pomalo osupnuta. Loše je prikrivala žaljenje što nije pokušala s većom cijenom. Bila je gotovo sigurna, i nije uopće bila u krivu, da bi on uzeo stan i da je bio skuplji.

– Pa lijepo. A kad biste uselili?

– Što prije – rekao je, a riječ selidba malo ga je štrecnula. Kad on useli, stan bi i dalje mogao izgledati kao da u njemu nitko ne živi.

– Dobro onda. Evo vam vizitka mog Krešimira, pa ga lijepo nazovite oko ugovora i svega, ja sam ovdje samo da pokažem stan.

Bio je razočaran. Zamišljao je kako će mu, na putu od Primorske do hotela, ključevi novoga stana već zveckati u džepu. Zamišljao je kako već isto poslijepodne vodi Silviju da joj pokaže njihov novi prostor, mjesto na kojem će još ljepše nego dotad bježati od stvarnosti. Zamišljao se kako kupuje crno vino i svijeće za njezin dolazak.

Gospođa Novak osjetila je njegovo razočaranje.

– Možete ga odmah nazvati i otići do njega, ured mu je tu u blizini, odmah u Krajiškoj, iza crkve – požurila ga je utješiti.

– Aha – izustio je, procjenjujući kolika je vjerojatnost da će, ode li odmah mladome Novaku, propustiti mogući Silvijin dolazak u hotel. Uhvatila ga je nervoza. Silvija je, na neki način, živuća verzija Jelene, žene koje nema. Uvjerio se u njezino postojanje, ali zapravo mu je nedostupna koliko i Jelena, za koju je barem bio siguran da se neće pojaviti tijekom njegova izbivanja. U njegov su se mozak uselile trivijalne misli na koje nije bio naviknut: kad bi uopće mogla doći, zašto mu nije ostavila neki broj na koji joj se može javiti, zašto je izvjesnost njihovih viđanja prepustila onoj maloj recepciji na kojoj dva komična tipa kemijskom olovkom – a kemijskih se olovaka grozio – zapisuju njezine poruke dok on nije u hotelu?

– Evo, ja ću ga nazvati da mu kažem za vas – odlučila se, pobojavši se da bi mogli izgubiti jedinog izvjesnog podstanara koji je spreman platiti traženu cijenu.

Nije ni sačekala njegov odgovor. Uzela je mobitel i trenutak kasnije već sve organizirala.

– Krešimire, zlato… znam da si zauzet, ali ovdje je gospodin koji je došao pogledati stan. On bi ga uzeo, odmah.

Tijekom malog zatišja koje je uslijedilo, gospođa Novak ga je netremice promatrala, kao da bi mogao pobjeći ako ona samo nakratko odvrati pogled. Pritom se smješkala i kimala glavom kako bi ga mimikom uvjerila da će ipak sve ispasti onako kako je očekivao.

Zbog toga što joj je djelovao kao čovjek koji bi svakoga časa mogao pobjeći, nije se udaljila ni kad je morala svom Krešimiru govoriti o njemu kao da nije prisutan.

– Zlato, fin je gospodin. I sam je, nema familiju. Znaš i sam… bolje da nam nema djece u stanu, a ista cijena…

Gledala ga je kao da se ispričava što mora sinu reći tih nekoliko intimnih detalja o njemu, ali mu je tim pogledom istovremeno sugerirala da je sam kriv za to, jer, da mu se toliko ne žuri, ona bi sa svojim sinom sve to pretresla nasamo.

I on se smješkao, iako je bio obećao sebi da se u novome životu neće olako osmjehivati ljudima. Taj namjenski osmijeh ima opravdanje – ovdje je puno toga ovisilo o dojmu koji će ostaviti na gospođu Novak, pa i na njezinog sina koji je s druge strane veze majci davao upute što će s finim gospodinom.

– Evo, sve smo riješili – rekla je gospođa Novak kad je prekinula razgovor. – Kaže moj Krešimir, ako ostavite osobnu i najamninu za prvi mjesec, možete odmah dobiti ključeve, a onda će on do sutra pripremiti ugovor i svratiti ovamo ujutro da ga potpišete.

Sa sobom je imao dovoljno novca. Platiti najamninu za prvi mjesec nije bio nikakav problem, ali osobna karta bila je na recepciji hotela. To bi već mogao biti problem. Grozničavo je razmišljao hoće li ostaviti gori dojam bude li čovjek koji naokolo traži stan bez osobne karte ili kao čovjek koji naokolo traži stan bez novca – kaže li Novakovoj da nije ponio toliko novca kako ne bi morao priznati da nema osobnu. Čovjek bez osobne karte izazvat će sumnjičavost, a kad malo bolje razmisli, ni čovjek s punim džepovima novca, pogotovo takav, bez osobne karte, nije baš netko kome biste bezrezervno povjerovali. Ova zadnja misao gotovo je presudila, ali više nije mogao zamisliti da ode bez ključa.

– Najamninu vam mogu odmah dati, ali osobnu trenutno nemam kod sebe – rekao je, posluživši se i osmijehom koji je najmodavku trebao uvjeriti da mu se može vjerovati.

– Hmmm… a kako to?

– U hotelu je. Na recepciji. Znate kako to ide.

– Živite u hotelu?

– Pa evo, samo dok ne nađem stan. Moja rastava… to je skroz friška stvar.

Na licu gospođe Novak pojavila se naznaka razumijevanja. Vagala je samo treba li se sad konzultirati sa sinom ili mu može na svoju ruku vjerovati.

– Danas se mogu odjaviti iz hotela pa ću sutra, kad dođe vaš sin, imati osobnu – požurio je dodati još koji argument koji pojednostavljuje cijelu tu situaciju s ključem.

Čini se da je rekao pravu stvar.

– Pa da, imate pravo – poveselila se. – Zapisat ću samo vaše podatke da Krešimir može sastaviti ugovor – rekla je i počela čeprkati po torbici u potrazi za olovkom.

Nekoliko minuta kasnije hodao je Ilicom prema Britanskom trgu, a ključevi novog stana zveckali su mu u džepu. Osjećaj da jutro nije potratio ispunio ga je zadovoljstvom, ali je u njemu rasla nervoza zbog mogućeg Silvijinog dolaska koji će propustiti.

Zaboravio je uživati u anonimnosti ulice. Zaboravio je kako je lijepo što ne može sresti nikoga koga poznaje. Nije primijetio obrise dana, jesenje sunce na pročeljima. Nije se sjetio kupiti cigarete. Nije se sjetio da u novome životu ne mora ništa, da se može prepustiti stihiji trenutaka. Žurio je prema taksi stajalištu na Britancu s jednom jedinom idejom koja mu je zaposjela mozak – Silvija će možda svratiti, a on neće biti u hotelu.

Išao mu je na živce taksist koji je pokušavao zapodjenuti razgovor. Išli su mu na živce semafori koji su se, tako mu se činilo, urotili protiv njega. Išlo mu je na živce što se nije sjetio usput negdje kupiti još čarapa.

Činilo mu se da je hotel na kraju svijeta, i da je zaglavio u ničijoj zemlji koju Silvija više nikada neće pronaći.