A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

9.

Neznanac je već spavao. Bio je potpuno zaboravio na njega dok nije začuo hrkanje. Dok je taj nemili zvuk ispunjavao maleni prostor kupea, osjetio se kontaminiranim. Kontaminiranim tuđim upotrijebljenim dahom, tuđim zvukovima, tuđim posuđenim odijelom, tuđom djecom i tuđim životom. Danas je već napustio jedan kupe, i sad mu samo treba ista vrsta odlučnosti da ne omogući čovjeku čija je kći diplomirala medicinu da mu pokvari ostatak puta. Ali, ne može se pomaknuti. Ne da mu se ustati, potražiti novi kupe, ako uopće i ima još koji prazan. Ne zna je li čovjek ušao u njegov zato što više nije bilo praznih, ili zato što je želio društvo. Možda je ušao k njemu jer mu se jednostavno nije dalo tražiti dalje.

Već se vidio kako uzalud ustaje, pomiče klizna vrata na kupeima, vidio je glave koje se okreću prema njemu kad ih otvori – ružne, neugledne strance koje je ulovio s pilećim batakom u ustima, ili s ljuskama tvrdo kuhanog jajeta na aluminijskoj foliji u krilu. Unaprijed je osjetio i nelagodu pred kondukterom koji zna da se jednom već preselio i koji će ga ispitivački promatrati, a možda čak i prijaviti dežurnom policajcu kao tipa sumnjivog ponašanja. Ostao je.

Ostao je, ali je bio ljut na sebe. To zbog čega je ostao – lijenost, nelagoda, strahovi, nesigurnost, pesimistična nagađanja – baš to je ono od čega je planirao pobjeći. Ta njegova trajna neodlučnost, nesposobnost da riskira, da pokuša, da se odvaži – baš to ga je pratilo sve one godine koje je tavorio u životu koji nikad ne bi živio da se znao suprotstaviti bujici stvari koja ga je ponijela bez trunke njegova otpora. I evo ga sad u tom kupeu, s čovjekom koji hrče sve prodornije, a opet se ne može pokrenuti. Razočara li sam sebe već u prvim satima novog života, može se odmah na zagrebačkom kolodvoru ukrcati na povratni vlak pa se onda ostatak života uvjeravati da bi bilo bolje da nije ni pokušavao otići i da je taj jednodnevni izlet bio samo rezultat trenutne nepromišljenosti koju će okajavati do posljednjeg daha.

Kao da je osjetio paniku u njegovim mislima, čovjek je prestao hrkati. Vlak se zaustavio u Ogulinu i lagani trzaj kompozicije učinio je da neznatno promijeni položaj, što je, čini se, utjecalo na njegovo disanje. No ipak, to nije poništilo njegovu prisutnost. Ta labava tišina koja se dogodila sasvim slučajno ne može ga osloboditi odgovornosti za vlastiti mir. Tako je bilo oduvijek – stalno je nasjedao na prividan red koji se događao bez njegovog angažmana. Kratkotrajni privid sklada bio bi mu dovoljan da pomisli kako ne mora poduzimati ništa, kako se samo treba prepustiti stihiji ravnoteže koja će se, prije ili kasnije, uspostaviti sama od sebe. No sad zna da je to samo varka, da više ništa ne smije prepustiti slučajnosti.

Sjetio se sedmogodišnjeg sebe. Sjetio se sebe kad je imao devet, jedanaest, četrnaest godina. Sad mu se čini da je cijelo njegovo djetinjstvo komprimirano u jednu jedinu želju koju nikako nije uspijevao ostvariti. Silno je želio biti sam, bar malo sam, ali kao da se cijeli svijet urotio protiv te jedne stvari koju se usudio poželjeti.

Sjeća se kako je učio za velikim kuhinjskim stolom, pod stalnim majčinim nadzorom. Pisao bi zadaću, a majka bi mu se približila s kuhačom ili velikim nožem kojim je maloprije na kuhinjskom elementu meso za gulaš narezivala na kockice. Prišla bi mu iza leđa zavirujući u sastavak o obitelji i zahtijevala da istrgne stranicu i napiše sve ponovno. „Pa nećeš valjda napisati da svaki dan pomažeš ocu u radionici!? Što bi učiteljica mislila? Napiši da tata izrađuje svijeće i da mu ih vikendom ponekad pomažeš slagati na police u dućanu.“

Istrgnuo je stranicu i počeo ispočetka. Kad je došao do rečenice sa svijećama, napisao je: „Moj tata izrađuje svijeće. Ponekad vikendom, kad uspijem uvjeriti tatu da sam naučio sve za školu, on mi dopusti da mu pomažem slagati svijeće na police u dućanu.“

Majka je bila zadovoljna.

Bile su to prve lekcije krivotvorenja sebe. U toj je disciplini vrlo brzo sam sebi postao nenadmašan protivnik. Često mu se činilo da je zapakiran u krivu ambalažu, da je on netko drugi, postavljen u pogrešno tijelo, pogrešnu obitelj, pogrešnu sredinu, a nikad nije poduzeo ništa da pronađe svoje pravo mjesto. Nikad do sad.