A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

13.

Soba je bila krajnje jednostavna. Veliki krevet prekriven plavim pokrivačem, sa svake strane jedan noćni ormarić od svijetle iverice s noćnim lampicama, maleni radni stol na koji je zguran i televizor, balkonska vrata s gustim, neprozirnim plavim zavjesama i pored njega ista onakva fotelja kao u predvorju. U kupaonici tuš-kada, a ispred mali ormar s nekoliko plastičnih vješalica.

Ovo ionako nije dom – pomislio je prije nego se u odjeći izvalio na krevet. Riječ dom izazivala je u njemu jezu – upravo je to ono od čega je pobjegao. Ne treba njemu dom, treba mu samo sklonište. Treba mu mjesto bez odgovornosti, koje u svakom trenutku može napustiti s lakoćom, ne napuštajući sebe.

Sklopio je oči i pustio Jelenu u sobu. Čuo je šuštanje nečega što je mogla biti njezina haljina ili lagani ogrtač, i meke korake njezinih bosih nogu na hotelskom tepihu. Prvi put ju je smjestio u neki zatvoreni prostor. Na trenutak je pomislio da ona zaslužuje bolje od bezlične hotelske sobe u predgrađu, ali već su kilometre propješačili beskonačnim obalama i zelenim livadama na kojima se Jelena oduševljavala zumbulima i ivančicama. Možda je i ona umorna. Ako i nije, siguran je da će razumjeti. Svih onih godina kad je njegov svijet bio sužen, kad se najvećim dijelom odvijao na potezu od Ulice hrvatskih mučenika do zgrade Općine, trebala mu je širina otvorenog prostora, sva ona mjesta na koja je s Jelenom bježao od četiri zida, od milijun zidova podignutih između njega i života kakav je želio. Sad, kad se sve proširilo, kad su se granice prostora u kojem se može neometano kretati izbrisale u njegovu korist – sad se želi s njom zavući u neki sobičak u kojem će se sve ono što su godinama, bez obzira na druge, dijelili u svom nedodirljivom prostranstvu – sabrati, koncentrirati u novu kategoriju bliskosti u kojoj će biti istinski sami. Sve je bilo ljekovito jasno i ništa nije trebalo reći. Jelena je šutjela, šutio je i on – kao da bi bilo kakav pokušaj definiranja vrijeđao to što prešućuju.

Onda su se prizori koje je dozvao pomiješali s onima na koje više nije mogao utjecati – na labavoj granici prije snova, i onda kasnije, u snu, Jelena je bila gola. Zasljepljivala ga je njezina bijela put, njezin stid i crvenilo usana koje je u cijelom dojmu nedužnosti stršalo kao opomena, kao najava nečega ružnog što će se dogoditi ako je dotakne. Stajala je pred njim drhtureći i od golotinje i od želje, a on se nije usuđivao dodirnuti je. Kad više nije mogao izdržati njezin preklinjući pogled, dodirnuo je vrhovima prstiju njezino lice, a ona se u tom trenu pretvorila u Klaru. Odjednom je to bilo Klarino tijelo, ono kojim se godinama bezvoljno služio, a oči koje preklinju isto su bile njezine.

Probudio se u mraku. Kroz guste plave zavjese nije dopiralo svjetlo izvana pa nije mogao procijeniti koliko je spavao. Pomislio je kako je trebao skinuti odjeću, jedinu koju trenutno ima, prije nego se ispružio. Morat će početi voditi računa o takvim stvarima. Ovo sad, to je život u kojem želi sudjelovati. Način na koji ga je Klara odvikavala od sudjelovanja u starom životu bio je gotovo perfidan. Sve se jednostavno događalo bez njegova angažmana i stvaralo pred njim baš kad je trebalo. Otišao bi se tuširati, a kad bi izlazeći iz kade odmaknuo zavjesu, na ormariću u kupaonici bilo je čisto i ispeglano donje rublje i čiste čarape zarolane u lopticu. Iz kupaonice bi krenuo u spavaću sobu, a tamo je na vratima ormara već bila košulja i hlače uredno složene preko ruba kreveta. Cipele u hodniku uvijek su bile ulaštene, a zimske su bile zamijenjene ljetnima a da nikad nije morao misliti gdje su ljetne dotad stajale ni gdje će zimske provesti ljeto. Klara je, kao dobra vila kućnog života, stvari dovodila u red gotovo neprimjetno, i nikad od toga nije pravila pitanje. Red je uvijek bio njezin najveći saveznik, a provodila ga je u tišini, dosljednošću i pritajenim žarom koji bi joj bilo bogohulno zamjeriti.

Bila mu je dobra žena. Ni pred jednim sudom, ni pred kime, ne bi se usudio reći niti jednu jedinu lošu riječ o njoj. Ne bi na to imao pravo. Njegove potrebe bile su joj na prvom mjestu – barem one za koje je vjerovala da su njegove stvarne potrebe. Ne može čak ni inzistirati na tome da je bio neshvaćen – kad nikad nije ni pokušao biti shvaćen. Ne može ona snositi krivnju za njegovo prešućivanje pravog sebe, za to što joj nikad nije dao do znanja da ga red izbezumljuje, da se u besprijekorno ispeglanoj košulji osjeća neprirodno, da mu se živo fućka za kolačiće od kokosa i boju posteljine, da potpuno drukčije zamišlja i prostor u kojemu bi najradije živio, i stvari koje bi ga okruživale, i ženu s kojom bi dijelio postelju. Ne zna je li gore to što ju je poštedio pravog sebe ili to što ju je, nakon svih tih godina prešućivanja sebe, ostavio. Što je najgore, ona bi se, da joj je samo dao priliku, na njega vjerojatno bila priviknula. Možda bi i njoj više odgovaralo da je on odlučno razbucao red koji im je ona nametnula samo zato što je netko u toj kući morao uzeti stvar u svoje ruke – a on nije.

Ležao je tako u tami svoje slučajne sobe, slobodan da bude što želi i da ide kamo hoće, slobodan da ne jede kolačiće i da nosi izgužvanu odjeću, da preskoči večeru i doručak i spavanje i red bilo koje vrste – a jedino što je u tom času osjećao bila je krivnja. Nije mogao ne misliti na to da Klara sada, tamo, na broju dvadeset i sedam u Ulici hrvatskih mučenika, plače ne shvaćajući što se dogodilo, ne shvaćajući što je učinila krivo kad se uvijek tako trudila da sve bude u najboljem redu. Nikad na njega nije povisila glas, nikad mu nije rekla ružnu riječ, nikad ga nije opterećivala dosadnim praktičnim stvarima koje druge žene svojim muževima nameću bez imalo milosti. Kad je trebalo promijeniti žarulju, učinila bi to sama, kad je trebalo u nabavku, obavila bi je sama, kad bi se nešto u kući pokvarilo, pozvala bi majstora. Nije ga tjerala niti da s njom posjećuje njezinu majku i oca, a i posjete njegovima znala je sama odraditi. On zapravo ni ne zna što je ona sve radila da ga zaštiti od gnjavaže svakodnevnih stvari. Što on, recimo, zna o tome koji tip vrećica ide u njihov usisavač, ili kako treba namjestiti programator za pranje šarenog rublja? Ništa od svega toga on, zahvaljujući Klari, nije morao znati. Ne zna ni vlastiti konfekcijski broj, a kamoli sve te druge stvari koje opslužuju stvarni život većine ljudi. Te naizgled nevažne, banalne sitnice koje životu omogućuju da se nesmetano odvija – sve ih je u njihovom zajedničkom životu viteški preuzela Klara ostavljajući mu potpunu slobodu da se bavi onim od čega je najdublje zazirao – samim sobom.

Kad su on i Roko na četvrtoj godini hodočastili na seminar o Sartreu kod profesora Bošnjaka, vjerovao je kako se njegovo bavljenje samim sobom priprema za svoj puni zamah, kako će mu sva ta teorijska znanja biti savršen alat za promišljanje sebe u budućem životu. Od Sartrea je trebao naučiti vrlo važnu lekciju – da se naše ja nalazi u našim odnosima s drugima. I činilo mu se da ju je naučio, da će ga već sama svijest o tome da nas drugi određuju, odnosno da nas mogu odrediti dopustimo li im to, čuvati od promašaja. Zbog načina na koji je Roko zagovarao neizbježnost drugih, nije mu se usudio priznati svoju romantičnu nadu o onom esencijalnom, temeljnom ja, neovisnom o iskustvu s drugima, u koje su mnogi filozofi prije Sartrea vjerovali. Mislio je kako je to nešto što mu nitko ne može uzeti, čega se, sve i da hoće, ne bi mogao osloboditi – a ispalo je da se baš toga sam, svojom voljom, oslobodio.

Ne može kriviti Klaru. Ne može kriviti ni sredinu u kojoj je živio, ni posao koji je radio, ni ljude koji su ga okruživali. Sve je učinio – odnosno, ništa nije učinio – sam.

Nije mogao izbaciti iz glave sliku Klare koja plače na njihovom bračnom krevetu. U potrazi za krivcem, analizirat će svoje ponašanje, njegovo ponašanje, povijest njihovih obitelji, ostavinske rasprave, jela koja mu je kuhala, razgovore uz čaj i način na koji su vodili ljubav. U nedostatku drugih zaključaka, vjerojatno će pomisliti kako se radi o tome da je shvatio da će, ne ode li sada, zauvijek ostati bez potomstva. Spopala ga je jeza pri pomisli da će Klara vjerovati da ga je od nje otjerala jedina stvar na kojoj joj je bio istinski zahvalan, a onda se naljutio na sebe zato što uopće razmišlja o njoj, o bilo čemu iz života koji je napustio.