A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

42.

Misli o beskorisnosti prekinula je zvonjava telefona. Vanjski svijet ukazao se reskim, prodornim zvukom koji je ustaljenu tišinu stana razlomio u milijun oštrih krhotina.

Do tada nije ni primijetio telefon.

Oglasio se odnekud iz dugačkog hodnika, s jednog od tri ormarića za cipele izrađena po mjeri duguljastog udubljenja u zidu. Zazvonio je već treći put kad ga je uspio locirati. Posegnuo je za slušalicom, a odmah zatim povukao ruku kao oparen. Bio je to potpuno isti model telefona kakav je imao kod kuće – odnosno kakav je imala Klara, jer on se nikad njime nije služio. Crni, starinski telefon s okruglim brojčanikom čiji su se okretaji Klari toliko sviđali da je katkad nazivala ljude bez pravog razloga – tek toliko da oslušne meko kloparanje koje brojčanik proizvodi vraćajući se u početni položaj. Toliko je bila ponosna na sebe što je uspjela nabaviti taj muzejski primjerak da mu je čestim korištenjem stalno nastojala dati dodatni smisao, viši od obične naprave za telefoniranje. I evo ga sad, tog zlokobnog predmeta, gdje takozvanim višim smislom povezuje njegov prošli i sadašnji život kao kakav ukleti simbol nemogućnosti bijega i oglašava se prodornom zvonjavom koja zvuči kao cerek, kao zlobno ismijavanje njegovog pokušaja da počne ispočetka.

Ruka kojom je namjeravao podignuti slušalicu još je neko vrijeme ostala ispružena u zraku, a telefon je zvonio već peti put.

Tek kod šestog zvona pomislio je da zove Silvija, i zgrabio slušalicu. Prije toga palo mu je na pamet da ga je Klara nekako pronašla – jer njezin telefon može progovoriti samo njezinim plačnim, ogorčenim glasom koji ga ili optužuje ili moli da se vrati – a oboje je jednako neugodno. Prije Silvije pao mu je na pamet i Krešimir Novak, i njegova gospođa majka. Ne može sebi objasniti zašto mu je jedina osoba koju je doista želio čuti pala na pamet posljednja, ali i to je valjda još samo jedan dokaz da se baš sve, uključujući i njegove misli, okrenulo protiv njega. Obrnule su redoslijed kojim su trebale navirati i, evo, umjesto Silvijinog glasa s druge strane čuje se samo beznadan ritmički zvuk prekinute veze. Već samo ime tog zvuka upućuje na kraj, na nešto po svoj prilici nepopravljivo. Tko zna koliko je dugo preispitivala odluku da ga nazove, a zauzvrat je dobila njegovo nejavljanje, koje je moglo samo pojačati njezinu sumnju u opravdanost tog nerazumnog odnosa koji su započeli. Možda je onaj obeshrabrujući zvuk prekinute veze i doslovno označio prekinutu vezu sa Silvijom, a možda je ta njegova misao samo još jedna u nizu svih onih njegovih misli koje ne zaslužuju zaživjeti.

Barem se na svoje misli dosad uvijek mogao osloniti, čak i kad su ga činile nesretnim.

Sad više ni to nije u stanju. Postale su labave do te mjere da se međusobno isključuju i serviraju mu alternative između kojih nije u stanju izabrati. U tom stanju čak bi mu i mudrost, da je posjeduje, bila uzaludna.

Mora se naučiti kako misliti a da to ne remeti mir.

Taj nemir, kad se u njemu pokrene, metastazira na sve korisne misli, na sva potencijalno zdrava područja života. Zbog njega će pomisliti da nije ni trebao ništa poduzimati, da je svoju svijest trebao ostaviti u stanju letargije u kojoj nije bilo nikakve opasnosti, nikakve štete osim nezadovoljstva na koje se sasvim lijepo bio priviknuo. Ovako će ispasti da je, zbog toga što je htio upoznati ono što nema, samo iznova pronašao ono svoje ustrajno ništa, koje je jedino pouzdano i imao.

U osnovnoj školi učiteljica ga je jednom izabrala za recitatora na školskoj priredbi, pored svih onih koji su doista željeli recitirati. Desetljećima se toga nije sjetio, a sad je, evo, nenajavljeno uskrsnulo sjećanje na malog Božu koji pred punom dvoranom roditelja, profesora i djece izgovara stihove Jure Franičevića Pločara: za stajanje je dosta dvije stope zemlje i jedan jarbol htijenja. Imao je možda desetak godina, a već tada je znao da je stajati teško, da se te dvije stope zemlje potrebne za stajanje uvijek čine kao da nisu namijenjene baš njemu, kao da je zauzeo dvije stope tuđeg teritorija i da se mora pritajiti. A profesorica je željela da stane pred sve te ljude, pred publiku u kojoj će sjediti i njegovi roditelji i mulci iz ulice koji su ga maltretirali kad bi se vraćao iz knjižnice, kao da tih nekoliko knjiga koje nosi pod rukom vrijeđa njihovo postojanje. Već je bio smislio kako će na dan priredbe gurnuti dva prsta u grlo i glumiti mučninu da izbjegne nastup, ali kad mu je profesorica dala pjesmu koju mu je namijenila, i kad je vidio prvi stih, Svak ima jedan ranjavi obujam, osjetio je u njoj nešto svoje i poznato, i pomislio kako to sigurno nije slučajno – kako su mu ti stihovi namijenjeni s nekim razlogom i da će, ne nastupi li, poremetiti sve planove koje univerzum ima s njim.

I sad se, evo, sjetio te dvije stope pozornice na kojoj je stajao. Dvije stope koje je proučavao cijelo vrijeme trajanja svog nastupa jer je, umjesto u publiku, gledao u pod, u cipele koje je majka za tu prigodu posudila od susjede Luce čiji se sin u njima mjesec dana ranije pričestio. Bile su mu tijesne, i kad je izgovarao stihove o uspravnom čovjekovom stajanju nije mogao ne pomisliti kako za takvo stajanje, osim dvije stope zemlje i jarbola htijenja, trebaju i cipele odgovarajuće veličine, jer ako te uguraju u tijesne cipele, k tome još i tuđe, onda stajanje boli, a jarbol se svija od poniženja koje počinje tamo gdje tijesne cipele dodiruju dvije stope tla o kojima pjesma govori. Sad mu se čini da je cijeli život proveo u tuđim tijesnim cipelama, a da mu je najava te sudbine upriličena još tada, dok je kao desetogodišnjak recitirao Pločara. Kao da je već onda odrecitirao nekrolog svojoj budućnosti. Svak ima jedan ranjavi obujam… Svak ima jednu ranjavost skrivenu, kutijicu neku o zid razbijenu i brid mučnine. Sad se više nije mogao osloboditi tih stihova, njihove proganjajuće istine koja ga je ponovno sustigla u četrdeset i petoj, brida mučnine o koji zapinje dok opet ispočetka bezuspješno pokušava pronaći svoje dvije stope na Zemljinih 510.072.000 kilometara četvornih. Kad bi samo uspio pronaći način da slijepi tu svoju kutijicu o zid razbijenu, kad bi se uspio osloboditi svoje ideologije samoće koju je već kao desetogodišnji sin svjećara i krojačice usvojio kao svoju duhovnu praksu, možda bi uspio pronaći te dvije stope prostora koje su mu namijenjene i razviti jedra na jarbolu koji samo treba uloviti svoj vjetar, onaj koji ga već četrdeset i pet godina mimoilazi.