A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić
17.
Vratio se kući oko ponoći. Klara se pravila da spava, on se pravio da se smirio. Ujutro su šutke otišli na posao, a nakon ručka koji su također odšutjeli, umjesto da kao i obično ode prileći, opet je izašao iz kuće, bez objašnjenja. S majčinom štednom knjižicom i rješenjem o nasljeđivanju uputio se u Split i u banci podignuo svoju polovicu novca s njezina računa. Da je to učinio u njihovoj mjesnoj banci, cijeli bi grad učas zabrujao o tome. Novac nije odnio kući. Sakrio ga je ispod dna prtljažnika, u rezervnu gumu. Plan je tada još bio apstraktan i maglovit, ali znao je da će do trenutka kad bi ga se Klara, koja je shvatila da je obiteljsko nasljedstvo osjetljiva tema, usudila pitati gdje je knjižica, on već biti negdje drugdje. Oboje su šutjeli o tom novcu koji se, a da Klara nije imala pojma o tome, nekoliko mjeseci svakoga jutra s njima vozio na posao, i tako sve do jutros, kad ga je iz rezervne gume rasporedio po džepovima.
Zamislio je majku i oca kako ga odozgo, iz neke nebeske niše, sada promatraju i raspravljaju o njegovu izbjeglištvu. „Sine, crni sine“, govorila je majka križajući se. „Kud je pod milim Bogom krenuo? Ne zna on sam ni ustat ujutro.“ „Pusti ga“, govorio je otac. „Više nije dite, čovik je!“ Možda je i on nekoć želio učiniti baš to što sada čini njegov sin i što je učinio njegov očuh kad su njemu bile tri godine, ali nije imao petlje. Siguran je da je stari sada, ako ima ikakav uvid u ovozemaljski život, sretan zbog šoldi što su ostali iza njega i da mu se tek sad čini da su sve one godine odricanja i štednje imale smisla. Znao je on da u tom njegovom Boži ipak ima nešto, da je pravo muško bez obzira na tu filozofiju u koju je zastranio, da će to kad-tad izaći na vidjelo. Čak i majci kut usana bježi u osmijeh, samo što se još nije opustila i priviknula na rajski zakon po kojem prestaju vrijediti sva stroga zemaljska moralna pravila pa se ne usuđuje podržati sina koji je napustio čestitu ženu. Ženu koja joj je – sad kad je već dospjela u Raj može to mirno reći bez straha od Božje kazne – od prvog dana išla na živce.
Svrnuo je pogled s te slike koja ga je zabavljala na ulicu. Sjetio se plana: četkica za zube, pribor za brijanje, rublje, možda nešto odjeće. Čim je obratio pozornost na svijet oko sebe, shvatio je da bi prvo morao kupiti sat. Sve su trgovine već bile zatvorene. To ga je nakratko ozlovoljio. Promašivanje pravog vremena prijeteći se nadvija nad njegov novi život, u kojem sada sam mora voditi računa o svemu. Lako bi bilo da je u pitanju samo duh, ali tu je i tijelo koje ima svoje neugodne prohtjeve. Tko zna o čemu bi sad u miru mislio da nema tog zadaha ćufti koji ga opominje na tijelo? Već četrdeset i pet godina tijelo ga podsjeća da je mudrost gotovo nemoguća, da je naš um talac probavljanja i biologije, da ne možemo umaknuti pred činjenicom da imamo crijeva. Kako su samo naivni pokušaji epikurejske i stoičke filozofije da nas uvjeri kako možemo postići vlast nad tijelom i ne podlegnuti tjelesnosti!
Mora se riješiti zadaha ćufti. Možda bi jedno pivo riješilo problem? Privremeno vjerojatno bi, ali poslije će se onda htjeti riješiti zadaha piva. Bio je blizu Trga, i sinulo mu je kako su on i Roko u studentsko doba po pivo za iznenadne tulume, kad bi ponestalo očevog vina, odlazili u dežurnu trgovinu u Pothodniku. Negdje mora nešto biti otvoreno noću u metropoli.
Skrenuo je prema Zrinjevcu.
Dućan u Pothodniku više nije bio onaj stari, ali i taj novi je radio. Ušao je unutra gotovo likujući. Nije on baš toliko nesposoban koliko se drugima možda čini. Ima i on svoj interni sustav za ovozemne stvari. Uključuje ga samo kad je doista potrebno. Izaći će on na kraj s tim minimumom stvarnosti koji mu je nužan za pitanja tijela – mora se samo povremeno usredotočiti na ono izvan sebe, o čemu mora znati samo toliko koliko je potrebno da preduhitri nepotrebne frustracije.
Nije dopustio obilju na policama da ga zbuni. Malo se motao dok nije našao odjel s toaletnim i higijenskim potrepštinama. Pokušavao je prepoznati pastu za zube koju je Klara uvijek kupovala, a onda mu je taj trud postao komičan – baš je ta pasta ona koju ne smije kupiti. Novi život – nova pasta. Nova četkica. Nova pjena za brijanje, novi losion, novi dezodorans. Novo sve.
Gotovo radosno bacio se na biranje. Mogućnost izbora postaje njegov način života, a to što počinje od naizgled nevažnih sitnica, samo dokazuje da svjetovno poprima filozofsku važnost, čemu je dosad bezuspješno težio. Uspije li malim, svakodnevnim stvarima – svojim malim svakodnevnim stvarima – osigurati dublji smisao, sve će doživljavati drukčije. Problem je s tim naizgled nebitnim stvarima to što su nam stalno pred nosom. Toliko smo svikli na njihovu prisutnost da ih više ni ne primjećujemo, ne dajemo im nikakvu važnost, a možda su baš one čista esencija života koju bismo trebali najdublje proživljavati. Možda je baš na to Wittgenstein mislio kad je našoj očitoj potrebi za filozofskim pojmom mišljenja suprotstavio svakodnevno i banalno. Možda je baš zbog stvari poput zubne paste tvrdio da je ono najvažnije prikriveno svojom poznatošću? Banalnosti su, ako se dobro sjeća s predavanja o filozofiji elementarnih stavova, Wittgensteinu poslužile kao sredstvo za raspršivanje filozofskih zabluda – a njemu bi, Boži, mogle poslužiti u istu svrhu, odnosno kao sredstvo povratka u samo središte života.
