A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić
8.
Kad bi mogao upravljati vremenom, pobrinuo bi se da ovo putovanje traje beskonačno. Osjećaj da je na putu prema samom sebi posve mu je dovoljan. Sveo bi se na taj jedan trenutak koji, za razliku od većine drugih trenutaka njegova života, ima smisla jer je napustio prošlost a još ne ovisi o budućnosti. U međuprostoru tih dvaju tereta, onog kojeg se oslobodio i onog koji ga tek čeka, samo je ugodno ništa koje ne poziva na djelovanje. Nije Kant uzalud vrijeme nazivao samo oblikom unutrašnjeg opažanja. Kad bi se mogla izbjeći mjerljivost vremena, sadašnjost ne bi uvijek klizila u prošlost, a budućnost ne bi stalno bila na vidiku.
Sad se osjećao kao da se zaustavio u onom malenom prostoru između gornjeg i donjeg dijela pješčanog sata. Prostor se privremeno zaštopao, pijesak ne curi, vrijeme možda i postoji ali njemu se ne događa. Tu bi sada mogao ostati cijelu vječnost, zaglavljen između dvije kategorije vremena u kojima ne mora sudjelovati – jedno je od njih već završilo, a drugo se još nije počelo događati. Svaki bi čovjek katkad morao dobiti priliku za ovakvu ugodnu pauzu od života u kojoj nema ni imperativa ni očekivanja, u kojoj nema drugih, u kojoj se ništa, baš ništa, ne mora događati.
U toj pauzi od življenja događa mu se, ako se uopće može tako reći, tek pokoja uspomena. Bezopasne sličice vremena koje je sahranio. Neke od njih nije sam doživio, nego ih je u mislima uprizorio na temelju priča uz koje je odrastao, poput priče o koferu s kojim je putovao na studij. Navodno je baka Slava tu prvu noć nakon muževljeva odlaska provela uz kuhinjski prozor iščekujući trenutak pobjedničke naslade koju će osjetiti kad Fabijan uđe u dvor i kad se pred ulaznim vratima na balaturi suoči s koferom – glomaznim dokazom njezine nepopustljivosti koji će ga, mislila je, napokon dozvati pameti. Poslije se klela da te noći nije zadrijemala ni na trenutak i da ne postoji mogućnost da je njegovo suočavanje s tim koferom pod limenom nadstrešnicom razlog što je zauvijek otišao. U toj prvoj godini, koliko je kofer stajao u dvoru, provela je pored kuhinjskog prozora, s pogledom na ulazna vrata, najveći dio vremena koje je boravila u kući. Djeca su joj se motala oko nogu, a ona ih je podizala u naručje naizmjenično, proklinjući dan kad je popustila Fabijanovim udvaranjima i kao mlada udovica prvoborca pristala biti njegovom ženom da ne bi morala u teškom poslijeratnom vremenu sama podizati dijete. Sad ih je imala troje koje će morati sama podizati, samo što tada, u toj prvoj godini u kojoj je kofer čekao da se muž vrati, još nije znala da će sva njezina djeca – i trogodišnji Frane, jedini plod ljubavi s pokojnim mužem, i Fabijanovi jednogodišnji blizanci – odrasti ne sjećajući se oca.
Nakon godinu dana unijela je kofer u kuću. U prijelaznoj fazi, prije nego je zguran pod bračni krevet u kojem je do kraja života spavala sama, još je neko vrijeme stajao u hodniku, gdje su se djeca pentrala po njemu da bi ga zajahala kao konja koji će ih u djetinjim maštarijama odvesti ravno u zagrljaj odbjeglome ocu. Jedino što je Slava sebi istinski zamjerala – a tu je pretpostavku temeljio na krunici pronađenoj ispod jastuka nakon njezine smrti – bilo je što je u kobnoj noći neoprezno spomenula Boga, u kojeg navodno nije vjerovala. Volio je misliti da ju je u najskrovitijim mislima, koje ne bi priznala ni na najgorim mukama, ona neoprezna rečenica koju je mužu na odlasku izgovorila stalno podsjećala da možda ipak postoji neka nadnaravna sila koja joj se osvećuje zato što je nevjernica, no nikad nije dopustila da ta sumnja pokoleba ateizam koji je živjela u javnosti. Do kraja života ustrajala je na imidžu prave partizanke, jedne od najgorljivijih drugarica u zaleđu antifašističke narodnooslobodilačke borbe u svome malom mjestu. To joj je pomoglo da preživi poraće – pomoć je, kao dokaz da je bila na pravoj strani, stizala od drugova koji su iz rata izašli kao pobjednici. Kofer je, kao nijemi svjedok Božje prisutnosti i Fabijanova odbjeglištva, ostao pod krevetom sve do njezine smrti, obavijen urotničkom šutnjom koja ga je učinila najegzotičnijim predmetom njegova djetinjstva.
Još i danas se sjeća kako je u vlaku na istoj ovoj relaciji, dvadeset šest godina ranije, vjerovao u simboliku tog kofera naslijeđenog od nesuđenog zamjenskog djeda s kojim ga nije vezivalo krvno srodstvo. A posve neutemeljena misao da je Fabijan zapravo njegov pravi djed nije mu strana ni danas, kad bez kofera napušta grad koji je ovaj, također bez kofera, napustio jedan život ranije.
