A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

24.

Još uvijek ne može povjerovati da mu se to dogodilo. Bio se odviknuo od događaja. Čini mu se kao da je sve ono prije bio usporeni film, kao da je filmska vrpca njegova postojanja godinama bila zaglavljena u projektoru koji je nekim čudom odjednom proradio. Za to nije zaslužan on, nego Silvija.

Upoznao ju je u restoranu. Tumarajući gradom završio je u malom restoranu u Mesničkoj ulici – više zbog kiše nego zbog potrebe za jelom. Stalno je padala tih dana. I toga je dana počela padati iznenada, baš kad se krenuo uspinjati prema Gornjem gradu. Dan ranije kupio je kožnu jaknu – želio se riješiti i onih nekoliko stvari koje je ponio iz bivšeg života – i htio ju je svakako, više nego vlastitu glavu, zaštititi od kiše. „Lady Šram“ restoran našao se na pravom mjestu u pravo vrijeme pa nije ni trenutka oklijevao ući.

Sjedila je sama, i nasmiješila mu se čim je ušao. Poslije mu se još nekoliko puta nasmiješila. Više se i ne sjeća tko je od njih dvoje prvi podignuo čašu da nazdravi onom drugom, ali zna da je to u tom trenutku bilo posve prirodno. Ne sjeća se ni što je jeo tada kad ju je prvi put vidio, ali jako dobro zna da je sljedeći dan otišao u isti restoran nadajući se da će i ona biti tamo. To što više od svega želi biti sam, ne znači da mu tu i tamo ne bi dobro došlo društvo. Obećao je sebi da se neće, kao u prošlom životu, osuditi na izolaciju.

Kad je sljedeći dan ušao u isti restoran, mahnula mu je čim se pojavio. Napravila je rukom neku gestu, tako jednostavnu, kojom ga je pozvala za svoj stol. U restoranu, kao i dan ranije, nije bilo nikoga. Opet su oboje došli u vrijeme prekasno za ručak a prerano za večeru.

– Nije li šteta da oboje jedemo sami? – upitala ga je kad je prišao njezinom stolu, a već nekoliko minuta kasnije čavrljali su kao da se poznaju godinama.

Sad mu se čini da su posljednjih dana njegove uobičajene misli pauzirale. Da više ne stiže promišljati život na svoj način. Ugodan nered u glavi, kojemu se po dolasku u Zagreb bio prepustio, zamijenila je ugoda pravog, istinskog življenja.

Naviru mu samo kratke rečenice, na kakve nije navikao. Jedva uspijeva formulirati sjećanja na taj njihov prvi zajednički ručak. Svega se sjeća samo u isječcima. Isječci slika: diskretno izazovan dekolte pripijene tamnoplave haljine, tamnocrveni nokti na stalku čaše za vino, senzualan pokret kojim je svako malo zabacivala kosu iza desnog ramena, ostavljen okrajak torte od sira na njezinom tanjuru, način na koji poseže za ubrusom i, više od svega, tajnovitost njezinog osmijeha. Isječci rečenica: crno vino voli piti iz velikih, loptastih čaša na stalku, zaljubljena je u jutra, voli jesti lubenicu u kupaćem kostimu, sviđa joj se njegova košulja, voli puno boja na tanjuru, torta od sira je savršena, ali ne može više ni zalogaja.

Nema okolnosti, nema mučne osovine ni njegove ni njezine prošlosti. Ni bivših muževa i žena, ako ih je uopće bilo, ni vlastite ni tuđe djece; nema podataka o obrazovanju, o odrastanju, o zaposlenjima, precima; nema adresa, liječničkih kartona, zavičaja, prijeđene kilometraže ni horoskopskih znakova. Kao da su se dogovorili da će oboje prešutjeti sve što bi moglo makar i na trenutak banalizirati njihov udruženi prkos stvarnosti, kojoj su se spontano usprotivili i bez osobne i bez zajedničke strategije. Sa Silvijom je bez ustručavanja mogao biti netko a da ta zamjenica nema svoj – u njegovom slučaju poražavajući – kontekst prethodnog iskustva.

Sjeća se kako je sjedio tamo, kako je čavrljao kao da je opušten, a zapravo se pribojavao pitanja o tome je li oženjen, čime se bavi, zašto ruča sam, gdje živi, ima li djece i koju mobilnu mrežu koristi. Takvih stvari. Konkretnih pitanja čiji bi ga odgovori odredili i vratili u stanje od kojega je pobjegao. Stanje koje mu se, ako se njega pita, jednostavno dogodilo protiv njegove volje i koje o njemu najmanje govori. Tek nakon sat vremena, kad je shvatio da Silvija takva pitanja neće postavljati, potpuno se opustio.

– Ne pitajte me ništa o meni – rekla je neočekivano, dok joj je točio vino u čašu koju mu je pružila.

– Neću – rekao je. – Ne vjerujem u prošlost – dodao je, da bude sigurna da ju je razumio.

Nasmiješila se i podignula čašu.

– Za sadašnjost – rekla je kad su se kucnuli.

Više od toga nije ni trebalo reći. I budućnost su prešutno prekrižili. U tom trenutku, kad su sve vrijeme svijeta sveli na trenutak koji upravo proživljavaju, počeo je disati punim plućima. Prvi put otkad se ukrcao na onaj vlak osjetio je da je doista sve ostavio za sobom, da doista počinje ispočetka, da je njegovo pravo ja – ili možda čak neko novo, nepoznato ja – dobilo priliku zaživjeti. Evo, ta žena koja sjedi nasuprot njemu ne mjeri ga prema onome što je bio ili nije bio, prema onome što je mogao ili nije mogao postati, prema svemu onome što ga je do tog trenutka pratilo kao sjena koje se uzalud pokušava osloboditi. I baš je to ono čime ga je najviše očarala.