A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

21.

Obilazio je oko izloga kao da ga je brinulo da će baš svaka prodavačica u dućanu u koji se odluči ući, primijetiti da nema nikakvog iskustva s kupovanjem. Štrecnula ga je misao o sebi kao parazitu koji je cijeli dosadašnji praktični život živio na grbači drugih. Štrecnula ga je i misao o Klari koja bi sad jako dobro znala u koje trgovine uopće treba ući, i što pitati prodavačicu. Pri pomisli da će mu se prodavačica obratiti s „izvolite“, lagani su mu žmarci klizili niz leđa pa je već bio počeo kalkulirati kako nova odjeća može pričekati još koji dan. Dok je tako neodlučan tumarao Ilicom, zatekao se pred izlogom pred kojim je njegova neodlučnost ipak posustala. U izlogu su, od najvećeg prema manjima, bili izloženi koferi. „Pa da – kofer!“ sinulo mu je. Treba mu kućište za buduću imovinu – neće valjda hodati gradom s vrećicama i neće se valjda s vrećicama opet pojaviti u hotelu, i tako Stjepanu i Joži dati priliku da shvate kako prtljagu doista nije imao, nego ju je tek počeo nabavljati. Osim toga, kofer je u njegovom slučaju puno više od običnog priručnog spremišta za stvari – to je metafora njegovana od dječačkog doba, simbol slobode koju je žudio iskusiti. Postane li vlasnik novog kofera, onog koji je sam izabrao i kupio, bit će to konačan dokaz da se ta sloboda koju sniva još od djetinjstva napokon počela događati.

Ohrabren tom idejom, toliko da bi i sam Sokrat bio ponosan na svog zabludjelog sljedbenika, ušao je u trgovinu i stao razgledavati. Koferi definitivno više nisu što su nekad bili – pomislio je. Ova nova vrsta, zaobljenih rubova, s kotačićima, ručkama koje nenadano izviru iz utrobe i malim displejima s brojčanicima u koje se upisuje tajni kod za otvaranje bravice, više nalikuje na portabl svemirske letjelice nego na kofere. Već je htio upitati prodavačicu za neki klasičan, možda i starinski model, ali vrlo brzo postalo mu je jasno da takav, barem u ovoj trgovini, neće naći. Odvagnuo je taj osjećaj razočaranja s mišlju da ga, izađe li iz ove trgovine bez kofera, čeka daljnja potraga, za koju – u to je barem bio siguran – nema ni volje ni strpljenja. Osim toga, možda je vrijeme da počne zanemarivati prvotne impulse. Kad sve zbroji, nisu mu u životu donijeli ništa dobroga. Ako je već odlučio da će u novome životu sve raditi drukčije, neka mu i kupnja kofera bude prilika da dokaže da je to u stanju.

Deset minuta kasnije izašao je iz trgovine s novim koferom, tamnosivim Samsonite primjerkom na kotačićima, vukući ga Ilicom zadovoljan što je sve prošlo tako bezbolno i što nije ni časka dvojio hoće li za njega izdvojiti neskromnih tisuću i osamsto kuna. Kofer vjerojatno ne vrijedi toliko, ali osjećaj trošenja, kojeg se nikad u životu nije nauživao, vrijedi trostruko. Obrazac štednje na kojem je odgojen i koji ga je na ovaj ili onaj način pratio cijeli život, napustio je i odbacio kao stari kofer koji mu sasvim sigurno više nikada neće trebati. Ne samo da neće više paziti na novac, nego ne mora nikome ni polagati račune kako ga je potrošio, a to donosi veselje čak i njemu – koji nikad nije mario ni za što što se može kupiti novcem.

Iz sljedeće trgovine izašao je s trima novim košuljama. Dvije su bile bijele, širokoga kroja – jedna s klasičnom a jedna s ruskom kragnom – a treća je bila sivkasta, prošarana jedva vidljivim crnim ornamentima. Ljubazna prodavačica koja mu je pomogla pri izboru, uputila ga je nekoliko haustora dalje, gdje će sigurno pronaći hlače kakvih nije bilo u njezinu dućanu. Precizno joj je objasnio kakve hlače želi, i pritom ju je, protivno svojim navikama, gledao u oči. Na blagajni joj se, dok je plaćao košulje, čak i nasmiješio.

Osvijestio je taj osmijeh koji je počeo nositi. Nije se brinuo da će ga obvezati – osjećao je da dolazi iznutra, da mu se događa prirodno a ne zato što bi se želio svidjeti, ili zbog osjećaja obveze prema tuđem raspoloženju. Iako su razlozi za osmijeh u njemu još uvijek bili prigušeni, samo napola osviješteni, osjećao ih je i oslobađao, pa se osmijeh ustalio u njegovim očima izvirući na površinu kao životinjica koja je dulje vrijeme provela u mraku kartonske kutije pa se sad privikava na danje svjetlo. Možda bi najveća promjena koja mu se treba dogoditi morala biti baš to – sklad između vanjskog i unutrašnjeg sebe, kojem je donekle uspio pronaći mjeru tek onih nekoliko studentskih godina, jedinih koje je proveo na svoj način. Sve ostalo vrijeme osjećao se velik i moćan iznutra, a malen i jadan izvana, ne mogavši sa sigurnošću odrediti što je od to dvoje privid a što činjenica. Ni za jedno se nije istinski borio, ni jedno istinski zastupao, što ne bi sebi zamjerao kad ne bi znao da mu je teorija i te kako poznata, i da je uz omiljene filozofe spoznao onaj oblik ideološke svijesti u kojoj, iako znamo da imamo posla s fikcijom, upravljamo realnošću kao da je fikcija stvarna. Sad mu se čini da napokon uspostavlja vezu sa simboličkim poretkom sebe i svoje osobne ideologije, i da osmijeh nosi upravo zbog toga. Osjećao se kao da je jednom davno bio star i umoran i kao da mu je sada sa zakašnjenjem dodijeljena na korištenje mladost koju je propustio proživjeti.

Dva sata kasnije, u koferu je, osim tri košulje, imao i tamne sportske hlače od kepera s džepovima na nogavicama, nekoliko potkošulja i gaća, i to bokserica, koje mu Klara nikad nije kupovala, komplet čarapa i dvije pamučne majice dugih rukava – bijelu i sivu – koje će uz nove hlače daleko bolje pristajati od košulja. Malo je falilo da kupi i pidžamu, ali je naprasno odlučio da će odsad spavati gol, što je Klara već na početku njihova zajedničkog života proglasila nehigijenskom navikom zbog koje bi puno češće morala mijenjati posteljinu.

Bio je zadovoljan. Potrošio je oko šest tisuća kuna ne trepnuvši. Sviđalo mu se kako njegove potrebe – samo njegove potrebe, one koje se ne tiču nikoga osim njega – bujaju i postaju konkretne. Osjetio je i prazninu u želucu, pa mu je i taj osjećaj umjesto nelagode izazvao užitak. Pustit će sebe da ogladni, pa mu se možda dogodi i žudnja za hranom. Počastit će se lijepim ručkom u nekom dobrom restoranu, ali tek kad natjera svoje tijelo da se veseli onome što će dobiti na tanjuru. No prije toga mora se riješiti kofera, tuširati se i presvući, a onda lagahan i osvježen krenuti u pohod na užitak. Sviđalo mu se kako se planovi s lakoćom stvaraju u njegovoj svijesti. Nema izgubljenosti, nema neodlučnosti – on je čovjek koji zna što hoće i kamo je krenuo, pa makar se ta htijenja i ciljevi odnosili na sat ili dva njegove budućnosti.