A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić
19.
Odložio je vrećicu na krevet i na njemu rasporedio svoju malu imovinu. Ulovio je sebe kako tih nekoliko svakodnevnih predmeta promatra s nježnošću, kao da baš u njima počiva dokaz da će odsad, napokon, sve biti u redu.
Izvadio je zubnu pastu, četkicu i britvicu iz omota i odnio ih u kupaonicu. Skinuo je zaštitnu vrećicu sa čaše na polici ispod zrcala i u nju stavio svoju novu četkicu i zubnu pastu. Odložio je zatim na policu i britvicu, pjenu za brijanje i losion, a onda je neko vrijeme promatrao te stvari kao da se radi o umjetničkog instalaciji čija ga je poruka prosvijetlila. Tako mu se dogodilo da se nepripremljen suočio sa svojim pogledom u zrcalu. Pogledom koji je tolike godine uspješno izbjegavao. Bilo je to kao da je nakon dugo vremena spreman sam sebi pogledati u oči, pa su one same sebe napokon potražile u zrcalu. Bio je to neki novi Božo, a opet – jedini pravi.
To treba proslaviti – odlučio je. Jednu je limenku piva spremio u mali hladnjak ugrađen u ormarić ispod televizora, i otkrio unutra priručnu ponudu svjetlucavih bočica alkohola. Otvorio je limenku Heinekena i iz hladnjaka izabrao bočicu votke, koju je ispio nadušak. Onda je upalio televizor, skinuo košulju i hlače, namjestio jastuke da mu bude što udobnije, i s limenkom piva i kutijom cigareta izvalio se nasuprot televizoru.
Ovo je život – smješkao se mijenjajući programe iz svoje udobne pozicije, s limenkom piva u jednoj i daljinskim upravljačem u drugoj ruci. Pomislio je kako bi mogao odgledati neki dokumentarac na History Channelu ili National Geographicu, ali i to je bila navika iz starog života – a njih treba dosljedno izbjegavati. Osim toga, takve se emisije nisu uklapale u opuštajuću tupost u kojoj je želio provesti večer. Zaustavio se zato na Fox Crime kanalu, na detektivskoj seriji u kojoj dvije zgodne inspektorice pokušavaju riješiti ubojstvo političara čijom je krvlju ubojica na zidu ispisao šifrirane poruke. Kad je namjestio program, odložio je upravljač kako bi oslobodio ruku za cigaretu i onda je naizmjence, ne odvajajući pogled od priče na ekranu, prinosio ustima cigaretu desnom, a limenku piva lijevom rukom. Sviđao se sebi u tom izdanju užitka. Nije Epikur bez razloga tvrdio kako je nemoguće spoznati dobro ako se odreknemo užitka. Čovjek koji je osnovao filozofsku ustanovu za promicanje sreće i koji je otvoreno priznavao svoje zanimanje za ugodan život, sigurno bi potpisao dopuštenje za ovo opušteno stanje Bože Belamarića, za ugodnu pauzu od nastojanja da baš svemu nađe duboki smisao.
Detektivke su fotografirale krvave zapise na zidu. Obje su bile atraktivne i nakon nekog vremena shvatio je da pokušava odlučiti koja mu se više sviđa i da je zbog toga zanemario priču epizode. Jedna je bila plavuša, duge ravne kose i plavih očiju, a druga crnka zelenih očiju, s posve kratkom kosom. Crnka je bila gotovo dječačke građe, mršava, ali su joj pokreti odavali veliku odlučnost. Plavuša, čije su pozamašne grudi bujale ispod tijesne košulje, bila je vrlo profesionalna. Naizgled nije ni trepnula na svu tu krv koju su zatekle na mjestu zločina, a njezina odlučnost da kurvinog sina koji je izmasakrirao jadnog političara u njegovu stanu dovede pred sud bila je neupitna. Uvijek su ga privlačile takve žene. Sposobne žene predane svom poslu do te mjere da su u stanju provesti noć u zagušljivom uredu kako bi bile sigurne da su sve obavile kako treba. Ta vrsta posvećenosti ga uzbuđuje. Žene ovisne o muškarcima, mekane žene koje se ne osjećaju kompletnima ako nisu u paru, uspavljivale su u njemu erotske nagone i ostavljale ga ravnodušnim.
To da je dobar dio života zaglavio baš s takvom, mekanom ženom, bila je ironija koju nije bio spreman analizirati. To je ionako proliveno mlijeko, prošlost koja je ostala u svojoj ropotarnici. Sad je ugodno sam i to je jedino važno. Ugodno sam s dvjema detektivkama koje jednim pritiskom gumba na daljinskom može odstraniti iz života – što će i učiniti čim dovrši to pivo i popuši još jednu cigaretu.
