A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

36.

Kad se probudio, već se bilo smračilo.

Prvo što je pomislio bilo je da je Silvija možda zvonila a on je to prespavao.

Onako bunovan otišao je do ulaznih vrata i pozvonio, da provjeri radi li to zvono uopće. Zvonilo je onom neutralnom din-don melodijom, koja, činilo mu se, nije dovoljno prodorna da probudi čovjeka. Zanimalo ga je kako se čuje u dnevnoj sobi, ali sam to nije mogao provjeriti. Preostalo mu je samo vjerovati da bi se ipak probudio da je zvonila.

Na trenutak – doista samo na trenutak, ali dovoljno da se zabrine – je pomislio kako bi mogao kauč iz dnevne sobe premjestiti u hodnik. No to je sigurno, zaključio je, bila jedna od onih nehotičnih pomisli kakvima se svijest poigrava s nama, ne bi li nam se malo narugala ili nas isprovocirala. Sjeća se jedne takve nehotične misli, prve koju je osvijestio, iz vremena kad je bio devetogodišnjak. Sestra je, pospremajući njegov dio sobe dok je on bio s ocem u radionici, zagubila nagriženu grafitnu olovku za koju je vjerovao da mu donosi sreću. Vrlo je dobro znao da je nije zagubila jer je točno na mjestu na kojem je stajala njegova sretna olovka bila nova novcata zašiljena olovka iste crvene boje – dakle ona ju je zamijenila jer njezin um opsjednut čistoćom jednostavno nije mogao podnijeti njegovu izgriženu i dopola potrošenu olovku na radnom stolu koji se nastavljao na njezin. Nije mu htjela reći gdje ju je bacila, i on je tada poželio da sestra umre pa da sa stvarima u svojoj sobi može činiti što ga je volja i da više nikad ne mora brinuti o tome hoće li u sobi naći sve kako je i ostavio. Zapamtio je vrlo dobro kako se misao u njegovoj svijesti širila kao metastaza – zakratko je pred očima imao jasnu sliku sestrina sprovoda: majku i oca uplakane nad grobom s bijelim lijesom, sebe u crnoj košulji i hlačama, očiju upalih od osjećaja krivnje da je baš on, onom jednom nehotičnom mišlju zbog olovke koja mu zapravo nije donijela sreću nego najgoru nesreću, izazvao sestrinu bolest i smrt. Dobro se sjeća kako takve misli, koje nikad ne bismo sami potpisali, misli iza kojih ne stojimo iako su se rodile u našoj glavi, mogu narasti do nepodnošljivosti iako ih se nastojimo otarasiti.

Evo, i to sada, s tim premještanjem kauča. Nije poludio pa da vuče teški bijeli kauč iz prostrane dnevne sobe u hodnik kojim se onda ne bi moglo više ni prolaziti. Koji bi idiot od svih krasnih soba u tom stanu izabrao spavati u hodniku? Kako bi, uostalom, Silviji objasnio da se u dnevnu sobu ide preko kauča? Naravno da to nije bila ozbiljna pomisao i naravno da mu nešto takvo ne pada na pamet – ali ipak mu je palo na pamet jer kako bi se inače ta ideja pretvorila u ovo mučno preispitivanje koje ga je dovelo do prizora sestrinog sprovoda koji se, na sreću, dogodio samo u njegovoj glavi?

Razljutilo ga je to s kaučem. Razljutilo ga je to što nema nikakav pristup Silviji, što je ne može nazvati, dogovoriti susret, isplanirati svoje vrijeme. Nije se ljutio na nju. Bez obzira na to što mu je bila nedostupna prema vlastitoj želji, imao je neko neupitno razumijevanje za nju i njezinu situaciju, iako o toj situaciji nije znao ama baš ništa. Ona je morala tako postupati s nekim dobrim razlogom, i morala je imati razlog zašto mu te razloge ne pojašnjava. Ljutio se samo na okolnosti. Opet te proklete okolnosti, koje su mu sjebale i prvi život, koje su mu odredile prvih četrdeset i pet godina i od kojih, evo, ne može pobjeći, bez obzira koliko se kilometara vlakom od njih udaljio. Možda su različite, ali opet su to okolnosti koje su ga prikovale za neko mjesto i koje mu ni sada ne daju da živi onako kako bi doista želio. Nevjerojatno je kako uvijek uspije zalutati u pogrešan kontekst, u sadržaj koji ga stalno opominje da je sreća uvijek na nekoj drugoj, neuhvatljivoj frekvenciji.

S prozora dnevne sobe pogledao je na toranj crkve sv. Blaža ne bi li vidio koliko je sati, ali toranj je već bio obavijen mrakom. Vani je sve bilo tiho i nigdje nije bilo prolaznika. Sigurno je već prošla ponoć, a ne vjeruje da bi Silvija došla tako kasno – znači, može je ponovno očekivati tek sutra.

Nezgoda je bila u tome što je bio naspavan, a gluha, nepomična noć u kojoj se nema čime baviti tek je bila pred njim. Onaj hotelski televizor, iako bi se pred njim često ulovio kako uopće ne zna što gleda jer bi mu misli odlutale drugdje, ipak je služio svrsi. Televizor je odličan ubojica vremena. Samo, misao o ubijanju vremena podsjetila ga je da je već previše vremena u životu ubio umjesto da ga proživi i da mu se to u novome životu nikako ne bi smjelo događati. Nije prevalio toliki put i sve napustio da bi opet bio jednako beskoristan! Mora svom životu udahnuti novi život, a to može učiniti jedino on sam, ne računajući na druge koji se u njemu mogu, ali i ne moraju pojaviti.

Evo, počet će odmah.

Nema veze što je mrkla noć i što ne zna odakle bi počeo.

Mora napraviti plan.

Vratit će se na onu misao o raspoređivanju vremena kao kućnog budžeta, za početak. Isplanirat će sutrašnji dan, i tako preduhitriti besmisao.