A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

27.

Kad je ušla, nije rekla ništa, ni jedne jedine riječi.

Nasmiješio joj se, kao da je tih petnaestak sati koliko je nije bilo bio siguran da će se vratiti.

Šutjela je i gledala ga u oči, a onda se polako, gledajući ga i dalje, počela skidati. Prvo je izula cipele, a onda počela otkopčavati dugmad na košulji. Nije se smiješila. Pogled joj je bio usredotočeno zavodljiv. U njemu je bilo nekog povjerenja koje ih oboje oslobađa nastojanja da se svide, da otkrivaju nepotrebne dijelove sebe koji u tom trenutku ionako nikome ne bi bili od koristi. Kad je ostala u grudnjaku i suknji, skinula je kopču koja joj je kosu držala podignutom. Kosa joj se rasula po ramenima, a on je pomislio kako je to jedan od onih prizora koje, sve i da pokuša, nikad ne bi znao opisati jer se to može učiniti samo već potrošenim riječima. Najbolje je od toga unaprijed odustati i samo gledati, željeti i žudjeti. Potpuno je svejedno je li kosa kestenjasta ili plava, jesu li oči smeđe ili zelene, jesu li ramena na koja se kosa spustila blago spuštena ili ne. I najbolji opis izjednačio bi je s milijunima drugih žena koje imaju kosu ili oči takve boje, a njihov ga inventar ženstvenosti nikada ne bi opčinio.

Skinula je zatim i suknju, pa čarape, a onda otkopčala grudnjak. Iako ju je poželio zgrabiti, osjetiti, cijelu usisati, ostao je na krevetu, prikovan njezinim pogledom iz kojeg je nepogrešivo saznavao što ona želi, i mirno je promatrao.

Dok je skidala gaćice, grudi su se nježno zaljuljale. Stajala je tako pred njim, gola i nepomična, a on je pomislio kako do prije nekoliko mjeseci nije imao ništa – iako je naoko imao sve. Da mu se mozak tada, pred golom Silvijom, nije pretvorio u nemisleću masu čiste pohote, u erekciju, vjerojatno bi tu misao razrađivao i lamentirao kako ne da nije imao ništa, nego je imao ništa, ako se ništa uopće može imati. Sad je samo žudio i samo osjećao, i onim preostalim djelićem aktivnog mišljenja, koje je posustajalo pred tijelom, dospio shvatiti da tek sada zna koliko mu je prije bilo svejedno.

– Imaš prekrasne ruke – rekla mu je, kasnije, kad su se umirili.

Ležala je na leđima, a on se na desnom boku ispružio pored nje kako bi je mogao promatrati. Nije se mogao nasititi gledanja Silvije. Kažiprstom je povlačio crtu od njezinog pupka prema grudima, između kojih se zadržao.

– Ti imaš prekrasno sve.

Nasmijala se.

– Hajdemo se gledati – rekla je.

– Voliš kad te se gleda? – pitao ju je, tek toliko da provjeri je li u redu ako sam osjeti nelagodu od njezinog pogleda koji će na njemu uočiti sve nesavršenosti.

– Ne – rekla je.

– Ali ipak želiš da te gledam?

– Želim gledati tebe. I želim provjeriti možemo li sve, bez nelagode.

– Volio bih da možemo sve, bez nelagode.

– I ja – šapnula je, i okrenula se na bok. – Znaš… ovo naše… ako nije savršeno, onda nema baš puno smisla.

– Savršeno je. Ustvari, ti si savršena.

– Nisam. Pogledaj – stavila je njegovu ruku na svoje bedro. – Vidiš, celulit.

– Tvoj celulit je savršen – nasmijao se.

– Pogledaj ovo – premjestila je njegovu ruku na struk.

– Što?

– Strije.

– Volim te tvoje… strije. Iako ih ne vidim. Siguran sam da su savršene.

Čupkala je dlake na njegovim prsima.

– Smetaju te moje dlake? – pitao je.

– Savršene su. Moraš mi pokazati leđa.

Okrenuo se.

– Ipak mi je drago da nemaš dlaka na leđima – rekla je. – Teško da bih ti za njih rekla da su savršene.

Vrhovima prstiju nježno mu je prelazila po leđima. Naježio se. Svemir se smanjio na jednu sobu, na samo četiri zida. Širi svemir od toga nije mu trebao.

– Jesi li gledao Posljednji tango u Parizu?

– Davno. Sjećam se samo da je ona imala velike sise.

– Moje ti nisu dovoljno velike?

– Tvoje su savršene.

– Mi smo bolji od njih.

– Bolji od koga?

– Od Paula i Jeanne iz filma. Od Branda i Marie. Ja ne želim znati, onako kako je željela ona.

– Ne sjećam se što je ona željela, ali sam siguran da smo bolji.

– Zbilja ne želim znati. Ne zanima me jesi li, kao Paul, prije par dana pokopao ženu, ili si je samo napustio, ili je nikad nisi ni imao.

Šutio je, samo ju je malo čvršće zagrlio. Prešutio joj je da bi on volio znati sve. Njezina prošlost bila je jedina prošlost na svijetu koja ga je zanimala.

– Zanima me samo sadašnji trenutak – dodala je.

On se potajno nadao budućnosti.

– Misliš li na mene kad me nema? – pitala ga je. Prestala je dodirivati njegova leđa i blago ga okrenula prema sebi, da mu vidi lice kad joj odgovori.

– Stalno – rekao je bez uvijanja.

– Nemoj misliti previše.

– Meni nije previše.

– Najgore je kad ti nečije misli o tebi postanu teret – uzdahnula je.

Da nije to rekla, ne bi nikad u takvom trenutku pomislio na Klaru. Biti nekome ono što je Klara bila njemu, zadnje je što bi poželio. Ta dugogodišnja škola ljubavi koju nije znao ni primiti ni uzvratiti, ljubavi koja je u njemu izazivala stid i osjećaj zatočeništva – to je ono na što Silvija misli kad kaže „nemoj misliti previše“.

– Ne brini – rekao joj je. – Opusti se.

– Opuštena sam.

– Daj da ja vidim tvoja leđa.

Okrenula se i pustila ga da prstima ispisuje zamršene putanje po njezinoj koži, a onda se iznenada počela smijati.

– Što je?

– Priznaj… zanima te moja guza, a ne leđa.

Iskoristio je taj trenutak vedrine i počeo je škakljati. Ako se samo malo potrudi, pomislio je, mogao bi se praviti da ne misli na to kamo će ona otići kasnije, tko je čeka tamo kamo ide, u koliko će joj sati ujutro zazvoniti budilica i kakve će je brige tada dočekati.

Ali… dovoljno je već poživio da bi znao da je katkad sreća – ne znati. Nije li potpuno svejedno, za tu malu zavjetrinu u kojoj se njih dvoje skrivaju od stvarnosti, gdje je Silvija rođena, tko su joj otac i majka, kakvo je djetinjstvo imala, u kojoj je godini i s kim izgubila nevinost? Nije li svejedno kakva su je iskustva i koji sudbinski putovi doveli k njemu, u onaj restoran u Mesničkoj u koji vjerojatno ne bi ušao da baš tada nije počela pljuštati kiša? Ušla je u njegov život kao gotova žena, žena koja i riječima i samostojećim čarapama podjednako vješto barata. Sve što ju je oblikovalo, ostalo je u nekoj drugoj kategoriji vremena, u kojoj on niti je imao, niti je trebao imati ikakvog udjela da bi njih dvoje sada tako ležali u bliskosti koja isključuje sva prošla iskustva.

– I… Kakva je?

– Tvoja guza?

– Da.

– Još sam na leđima.

– Lažeš – smijala se.

– Ne lažem. Brojim ti kralješke.

– Na kojem si?

– Na osmom od vrata. Taj mi se posebno sviđa.

– Znaš što se meni ne sviđa?

– Reci.

– Ovaj hotel.

– Onda ćemo naći neki drugi.

– Mislim, nije stvar u ovom hotelu, nego u hotelu općenito.

– Dobro. I to ćemo riješiti.

– Ide mi na živce onaj tip na recepciji.

– I meni. Ne brini, riješit ćemo to.

– Uvijek si tako smiren?

– Ne znam. Mislim da nikad nisam ovako smiren.

– Primjećuješ li?

– Što?

– Kako riječi postaju lagane kad ne znamo suvišne stvari o drugome.

Htio ju je pitati je li to već prije radila, ali onda bi morala govoriti o prošlosti. Morao se kontrolirati da mu se ne omakne neko pitanje koje će sve pokvariti.

– Sve postaje lagano, ne samo riječi.

Rekao je to, ali, iako se slagao s njom, želio je znati „suvišne“ stvari. Ništa mu Silvijino ne bi bilo višak.

Okrenula se opet prema njemu i sad su mu prsti, umjesto na osmom kralješku od vrata, bili malo iznad njezina pupka.

– Osjećam se kao da sam zalutala u poeziju.

– I meni je lijepo.

– Reci mi nešto.

– Što?

– Bilo što. Nešto drukčije.

– Maloprije… kad si spomenula poeziju…

– Da?

– Pomislio sam kako na ovaj, naš način, sve dobiva smisao.

– Misliš, drugi smisao?

– Ne. Smisao općenito.

– Ne znam. Možda sve ima smisla samo dok se smisao ne potroši.

Mogao bi joj sada reći da je studirao filozofiju, da je još do jučer vjerovao u onu Sokratovu da život bez propitivanja nije vrijedan življenja, ali više nije vjerovao ni u što osim u apsolutno neznanje. Baš kad je pomislio da mu je sve jasno, život ga je iznenadio i zatekao nespremnog.

Osluškivao je vjetar izvana i bilo mu je žao što su zavjese tako teške i nepomične. Prizoru s njihovim golim tijelima više bi odgovarala tanahna bijela zavjesa koja bi sad filmski plesala pod naletima vjetra. Sjetio se mrava kojeg je kao petogodišnjak zatvorio u praznu kutiju od šibica s mrvicama kruha i kojeg je, kad je sutradan otvorio kutiju, našao crknutog. A mislio je da ga je spasio od napornog mravljeg života.

Ne zna je li se toga sjetio zbog sobe koja je, s tim neprozirnim teškim zavjesama, podsjećala na kartonsku kutiju, ili zbog toga što mu je Silvija kažiprstom i srednjakom „hodala“ po nadlaktici. Taj mrav, mrtav već četrdeset godina, uskrsnuo je iz najdalje povijesti kao da je u njegovu životu imao neku ulogu, i to uz ženu bez povijesti o kojoj ne zna ništa, pa čak niti oslovljava li je njezinim pravim imenom. Nema te filozofije koja bi mogla povezati crknutog mrava i ženu bez prošlosti.