A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić
40.
Kad se našao u stanu sa stvarima koje je kupio, zaključio je da mu je najpametnije biti zadovoljan sobom, kad je već sebi za to dao povoda. Pospremao je stvari polako, uživajući u, drugima banalnoj, činjenici da ih se sjetio kupiti. Napinjao se da se potpuno usredotoči na mrtvu prirodu na kuhinjskome stolu, samo kako ne bi mislio na Roka i nelagodu koju je potencijalni susret u njemu izazvao. Uspio se čak uvjeriti da je gladan i odlučio se počastiti pravim obilnim doručkom, iako je već bilo vrijeme ručku. Poveselio se kad je među suđem pronašao tavu, jer je poželio jaja na oko. Nije se sjetio kupiti ulje, ali imao je maslac – a ulje je odmah zapisao na vrh novog popisa za kupovinu. Kad se maslac rastopio, razbio je prvo jaje, koje se razlilo tako da to više nije moglo biti jaje na oko – a isto se dogodilo i s drugim. No kad su jaja u pitanju, lako je promijeniti plan. I kajgana je jednako dobra – zaključio je, i vilicom još promiješao bjelanjak i žumanjak u tavi, a zatim nastavio kuhačom strugati po dnu tave da se donji dio kajgane ne bi previše zapekao.
Novim noževima narezao je nešto pršuta i sira, otvorio je tegle s maslinama i kiselim krastavcima, narezao kruh, a onda sjeo za kuhinjski šank i polako jeo dopuštajući da ga preplavi pomalo nerealan osjećaj zadovoljstva zbog činjenice da se za taj jednostavan obrok pobrinuo posve sam. Fete pršuta bile su predebele a kajgana malo preslana, ali on je čvrsto nakanio uživati u jelu i u zadovoljstvu što je jednu stavku planiranu za taj dan realizirao bez većih problema. Osjetio je da za njega ima nade i da će znati upravljati svojim još neistraženim potencijalima koji će mu oplemeniti novi život i omogućiti mu odsustvo drugih – jer osim Silvije nije mogao zamisliti ni jednu drugu osobu s kojom bi išta dijelio. Živjeti bez svjedoka – to je ono o čemu je godinama potajice maštao, a sad mu jedna obična kajgana dokazuje da je to moguće i da nije sanjao uzalud.
Sjetio se ljubitelja kajgane iz vlaka kojim je krenuo u život ispočetka, i pomislio kako nije slučajno da su se jaja u tavi razlila. Nešto ga je moralo podsjetiti na onaj osjećaj kojim je započeo svoj bijeg, na odlučnost koja mu je omogućila novi početak i na putovanje koje ga je odvelo od starog života. Shvatio je da povremeno zaboravlja da je budućnost prema kojoj je putovao započela, da već živi u njoj, i da više nema nikakvih izlika za zadržavanje u struku pješčanog sata, između dva vremena koja izbjegava. Pogotovo nema izlika za vraćanje u prošlost, u razmišljanje o svima koje je u toj prošlosti ostavio. Tamo nema nikoga koga je vrijedilo poznavati.
Nakon jela otvorio je limenku piva, zapalio cigaretu i odmah počeo odolijevati potrebi da se ostatak dana izležava na kauču. Doduše, sigurno bi to izležavanje nazvao razmišljanjem, ali to ne bi baš pomoglo kad bi se kasnije osjetio krivim što nije u djelo proveo svoj plan. Može se reći da se više plašio osjećaja nezadovoljstva koji bi nepomičnost izazvala, nego što je stvarno odolio potrebi za njom.
Oprao je suđe kako je najbolje znao i mogao – jer ne bi bilo lijepo da Silvija zatekne nered u kuhinji – a onda iz komode izvadio novac i raširio ga na kuhinjski stol. Pripremio je i bilježnicu u kojoj je odlučio voditi evidenciju o svojim troškovima. Budući da nema prihoda, oduzimanje je jedina računska operacija koja mu je za evidenciju potrebna – no barem će uvijek znati koliko mu je novca preostalo.
Prvo je podijelio novčanice po vrijednosti. Onih od 1000 kuna bilo je najviše. Zna da je u banci podignuo nešto više od 280.000 kuna, ali uopće nije imao osjećaj koliko je dosad potrošio. Boravak u hotelu stajao ga je više od 7.000 kuna, ali nema predodžbu koliko je potrošio po trgovinama i restoranima. Pribojavao se tog obračuna jer mu je izazivao osjećaj konačnosti. Jasno mu je da će se novac s vremenom istopiti, pogotovo ne bude li vodio računa o tome koliko troši, ali bilo bi mu lakše kad bi taj trenutak ostao negdje u neodređenoj budućnosti, kad se ne bi morao suočiti s računicom koliko mu je još bezbrižnog vremena preostalo.
Dok je brojio tisućice, pomislio je kako bi bilo dobro kad bi Silvija sad pozvonila pa kad bi morao vratiti novac natrag u ladicu i odgoditi brojenje. Mogao je to odlučiti i bez zvona, ali crv egzistencijalne nervoze već mu je ionako počeo nagrizati misli i znao je da ga neće ostaviti na miru ne suoči li se s njim.
Izbrojio je dvjesto sedamnaest novčanica od tisuću kuna i u bilježnicu upisao iznos od 217.000. Pomalo umiren tom cifrom, nastavio je brojati manje novčanice i, kad je sve zbrojio, ispalo je da raspolaže s 267.245,00 kuna. Dogodio mu se tek jedan ohrabrujući trenutak u kojem je pomislio da je to lijepa svota koja će mu na duže vrijeme osigurati bezbrižnost, ali odmah zatim sjetio se da mu mjesečno treba deset tisuća za stanarinu, što mu se tek sada učinilo strahovito puno. Za godinu dana gotovo pola novca dat će samo za krov nad glavom – krov pod kojim su tri sobe potpuni višak.
Ta jednostavna računica ga je zgrozila. Nije ga toliko pokosilo to što je izračunao kolikom će se brzinom istopiti njegov novac ostane li u tom stanu, nego više činjenica da dosad o tome nije ni razmišljao. Vrlo se dobro sjeća trenutka kad mu je gospođa Novak rekla koliko stan košta – trenutka u kojem je neupitno prihvatio iznos stanarine bez pokušaja cjenkanja, misleći samo na Silviju, na to kako bi se ona tamo mogla osjećati ugodno. Da je samo načas u glavi pretvorio iznos od tisuću i pol eura u kune, da ga je samo okruglo umnožio na desetak mjeseci – sigurno bi pomislio da za tri ili četiri puta manji iznos može naći jednako udoban mali stan i tako bitno produžiti svoj bezbrižan samački život. Ali, nije to učinio. Žurio se natrag u hotel bojeći se da će propustiti Silvijin dolazak i samo je želio što prije riješiti pitanje stana jer mu je bilo naporno hodati naokolo s oglasnikom – a sad shvaća da ga je ta lijenost, kao i opsjednutost ženom za koju bi se slobodno mogao početi pitati postoji li uopće, koštala velikog odlomka bezbrižne budućnosti.
Osjetio je bijes. Bijes prema sebi. Drugi se pripremaju doživjeti starost, a on se ne priprema doživjeti ni sljedeće jutro. Ta njegova stihija je zastrašujuća.
Pomislio je na onu konzervu tripica jer je opet imao potrebu iživjeti se nekako, samo što bi mu ovaj put bilo daleko prirodnije lupati u zid vlastitom glavom. Glupom glavom koja nije u stanju zbrojiti dva i dva, ali zato puca od uzvišenih misli o smislu življenja. Glavom koja neprestano prežvakava temu egzistencijalizma, ali zato nije u stanju misliti o egzistenciji.
U kojem je to neprimijećenom trenutku njegov unutrašnji svijet zatajio i okrenuo se protiv njega i njegovog novog života?
Mora se sabrati. Mora se uvjeriti u onu Montaigneovu da umijeće življenja počiva u iskorištavanju vlastitih nevolja, da sve što čovjeka sustigne treba znati upotrijebiti. Izaći će on i s ovom nevoljom na kraj i nekako je već upotrijebiti u svoju korist.
Odlučio je suočiti se s tim do kraja i staviti cijeli izračun na papir.
Za godinu dana, ostane li u Primorskoj, samo će na stan potrošiti sto dvadeset tisuća kuna. Recimo da na režije, hranu i ostale troškove potroši mjesečno samo pet tisuća, to je još šezdeset. Dakle, u ovo vrijeme sljedeće godine, ne bude li drugih većih troškova – a bit će ih jer mora kupiti nešto zimske odjeće i obuće, pa onda proljetne i ljetne i tko zna što još čega se sad ne može sjetiti – ostat će na sto tisuća, što mu u stanu koji plaća deset tisuća mjesečno može potrajati još oko pola godine.
Budućnost se nenadano skratila.
