A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

35.

Vrativši se u stan, shvatio je, odmah po ulasku, što je bila treća stvar na popisu. Tišina ga je opomenula da je zaboravio radio. Na popisu zaboravljenom u kuhinji prekrižio je vadičep i gotova jela, a onda sve to izvadio iz vrećice razmatrajući koje bi od gotovih jela mogao podgrijati i pojesti. Tripice na fotografiji na ambalaži izgledale su mu primamljivo. Godinama nije jeo tripice jer ih se Klari gadilo kuhati, a konzervirana hrana u njihovu kuću nikad nije imala šanse priviriti. Kupiti konzervu u samoposluživanju u kojem svi znaju tko si, značilo bi zauvijek izgubiti reputaciju vrhunske domaćice – vijest o tome da je Klara Belamarić kupila konzervu tripica sigurno bi se od te blagajne u samoposluživanju učas proširila do najrubnijih dijelova njihova gradića u kojem tuđe pretpostavke putuju brže od svjetlosti. Jednak udarac na Klarinu reputaciju izazvalo bi i naručivanje gotovih tripica u restoranu, a onih nekoliko puta koliko su svih tih godina zajedno izašli u restoran nije ih naručio jer ga je ona još na početku zajedničkog života obavijestila da joj i sam pogled na tripice izaziva mučninu. Njegova majka sigurno ih je kuhala u obične dane, a kad su on i Klara dolazili trudila se, ne znajući koliko njezin sin čezne za tripicama, na jelovniku imati nešto bolje.

I eto sad tog predmeta dugogodišnje želje u konzervi od 250 grama – treba je samo otvoriti i podgrijati, a on nekako ipak nije gladan. Možda ga je onaj sir zasitio, a možda mu se i smučilo od pomisli na prošli život, od sjećanja na bivšeg sebe koji se u devetnaest godina braka nije usudio izboriti za jedan tanjur tripica mjesečno, pa makar ih morao jesti u splitskim restoranima.

Kad bi se kakav analitičar pozabavio procjenom štete koja se nagomilala u godinama života u kojima je živio samo napola, tavoreći u okolnostima s kojima se tako olako pomirio, cifre bi bile poražavajuće. Dovoljno bi bilo samo zbrojiti sve one sate međusobnog izbjegavanja u sobama prostranoga stana – izbjegavanja o kojem ni jedno ni drugo nikad nisu progovorili – pa da se dobije strašna bilanca upropaštenog, nepovratno izgubljenog vremena koje nikakav novi život ne može istinski nadomjestiti ni popraviti. O tome je, ne htijući, razmišljao stežući u šaci konzervu tripica, i na trenutak mu se učinilo da bi se puno bolje osjećao kad bi tu konzervu divljački bacio u zid i onda je još gazio gnječeći je cipelama sve dok od siline udaraca ne bi popustila i dok tvornički umak u kojem plivaju trbušne resice neke životinje ne počne prskati po svježe obojenim zidovima i kuhinjskom namještaju. Onda bi još ispuhanu konzervu hitnuo u stakleni zid između kuhinje i blagovaonice jer mu se činilo da bi ga zvuk lomljenja stakla oslobodio do mjere da može ispustiti krik, da može glasno istovariti svu frustraciju koja ga kao bolesno tkivo truje negdje iznutra i koju, ako misli krenuti dalje, mora odstraniti, zaliječiti, prevariti ili barem umiriti.

Mogao je vidjeti sebe kako čini to što je poželio. Vidio se kako iskaljuje nakupljeni bijes, kako gnječi konzervu cipelom, kako njome razbija staklo – a zapravo je samo sjeo na kuhinjski stolac gledajući u konzervu u svojoj ruci kao da je taj limeni valjak kristalna kugla u kojoj mu se razjasnio sav jad bivšeg života koji ga nikad neće napustiti, jer je izgubljeno vrijeme izgubljeno vrijeme i nikad ga ništa ne može nadoknaditi.

Nisu mu se više jele tripice. Nije mu se jelo ništa. Spremio je gotova jela u kuhinjski ormarić, a vino vratio u frižider.

Nije mu bilo jasno kako mu se dogodilo to čudno stanje nakon što je već tisuću puta racionalizirao napuštanje prošlosti, nakon što je svjesno odlučio da za tim prolivenim mlijekom neće žaliti, nakon što je likovao nad činjenicom da je sve to hrabro napustio zamevši tragove. Zašto sad, umjesto da uživa u svome novome životu u kojem ne bi smio olako zaboravljati na sreću, nariče nad izgubljenim vremenom i osjeća bijes? Koliko je samo ljudi koji nemaju priliku početi ispočetka i koji, da je kojim slučajem imaju, tu priliku sigurno ne bi prokockali u gorčini i žaljenju, nego bi punim plućima udahnuli svoj novi život koji ih je iznenadio kad su već bili izgubili svaku nadu da će im se ikad dogoditi.

Kad bi Silvija sad došla, sve bi te misli nestale u trenu. Mora se sabrati da je ne dočeka u stanju koje joj se ne bi svidjelo. Ima Silvija pravo kad onako kategorički ignorira prošlost. Silvija je pametna, zna ona da je katkad dovoljno zagrebati po površini nečega bivšeg pa da sve ode u vražju mater.

Sad bi mu Roko imao pravo reći: „Eto vidiš, jesam li ti lijepo govorio o trajnom životu prošlosti, a ti si me optužio da sam duhovno naivan. Riješi se sada svoje ako možeš!“ No on zna, ne zna kako ali pouzdano osjeća, da ne može biti moguće da je nemoguće osloboditi se prošlosti. Mora postojati neki način, i on će ga iznaći. Kontrolirat će on te svoje misli, preuzeti nad njima kontrolu, pa makar morao vježbati iz minute u minutu!

Odlučio je ispružiti se na kauču, osluškivati tišinu – jer drugo nije ni imao što osluškivati – i misliti na Silviju. Misli o Silviji su kao anestetik od kojeg sve trenutno prestane boljeti.

Dugo je vjerovao da je Epikur bio u pravu kad je tvrdio da je zadaća filozofije da nam pomogne protumačiti nejasne poticaje jada i žudnje, da nas poštedi nejasnih predodžbi o sreći. Sad mu se čini da nam filozofija čini upravno suprotno – da nas udaljava od pravoga života i od osjećaja zadovoljstva. Uz Silviju mu se sadržaj sreće razjašnjavao bez trunke misaonog napora. Mozak bi jednostavno postao irelevantan. Bio mu je potreban samo da sreću pogura do svijesti kako bi je mogao proživjeti, i da je zapamti kako bi je se naknadno mogao sjećati.

Zatvorio je oči i prisjećao se Silvijine kože, njezinih mekih bedara i grudi koje su stalno tražile njegove dodire. Prošli put kad su vodili ljubav, uzela je njegove ruke koje su je čvrsto držale za bokove i stavila ih na svoje grudi. Dvije ruke bile su mu premalo za milovanje Silvije – svaki je djelić njezina tijela pozivao na dodirivanje. Iza zatvorenih kapaka dozvao je u sjećanje njezino lice, poluzatvorene oči zamagljene užitkom i kosu koja se lijepila za znojna ramena i leđa. Doista je sretnik. Ta nestvarna žena drhtala je u njegovim rukama, uz njegovo tijelo, i sad mu svakog trena može pozvoniti na vrata. Mislio je na nju u isječcima svih onih detalja koji su mu se trajno urezali u pamćenje – njezini dlanovi, usne, jezik, bradavice, nožni prsti, pupak… njezino stopalo u visokim potpeticama, crveni lak na noktima, srebrna narukvica, ruž koji ostaje na rubu čaše – sve ga je to strahovito uzbuđivalo i opijalo. Premotavao je sličice njezine erotične ženstvenosti uljuljkujući se u čekanje, bez svijesti o vremenu, o sebi, o ostatku svijeta i svega ostaloga. Čekat će, željeti, i ona će sigurno doći.