A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

6.

Nikad nije znao planirati. Kad malo bolje razmisli, cijeli su život za njega planirali drugi, a ne može se baš reći da se tome protivio. Praktične stvari jednostavno mu nisu išle od ruke. No sada, s novom energijom koju naslućuje, čak bi mu i takve stvari mogle predstavljati užitak. Ne misli da postoji mogućnost da bi mogao početi uživati u praktičnoj strani života, ali činjenica da posve sam izlazi s njom na kraj mogla bi ga ispuniti zadovoljstvom. Recimo, odjeća. Žene koje su ga odijevale – prvo majka a poslije Klara – obilazile su sniženja kako bi preduhitrile i veći trošak i njegov prijezir prema kupovanju, stvarajući tako zalihe odjeće zbog kojih nije sam morao u kupovinu. Doduše, Klara je u povremenim fazama brige za njihov izvanjski imidž kupovala i skuplje stvari, poput crnoga kaputa u kojemu je krenuo na put, ili onog sivog odijela koje mu je kupila kad je bila kuma kolegici iz knjižnice, i koje, koliko se sjeća, nikad poslije tog vjenčanja nije obukao. Sad bi, recimo, mogao sam odabrati nešto udobno, neutralno, nešto u čemu će se osjećati kao u vlastitoj koži. Mogao bi kupiti bijelu košulju širokoga kroja, čije bi manšete stalno držao raskopčanima. I udobne hlače, s džepovima na nogavicama, tako da najnužnije stvari može uvijek nositi sa sobom i da bez puno kompliciranja može krenuti dalje kad god poželi.

U džepovima tih hlača imat će i cigarete. Sinulo mu je – čim se u Zagrebu iskrca na kolodvoru, kupit će cigarete. Zapravo mu nije bilo jasno kako se toga nije sjetio ranije, još u Splitu. Evo koliko ga je bivši život otupio! Zaboravio je na taj minimum sebe, kojega se, kao i toliko drugih stvari, Klari za ljubav odrekao. „Meni za ljubav“, govorila je uvijek kad bi ga htjela odgovoriti od nečega ili na nešto nagovoriti, a riječ ljubav u toj je kombinaciji imala, najblaže rečeno, neko drugo značenje.

Pa što ako je odluka pogrešna i neodgovorna? Njegova je, on će snositi posljedice. Zaželio se sebe – ako se to uopće može tako reći, jer jedva da može dozvati u sjećanje neko razdoblje svog života u kojem je bio do kraja svoj. Ali zato se vrlo dobro sjeća kako je uživao u cigaretama, kako se rado obavijao dimom kao omotačem koji je bio u skladu s nečim iznutra, što nije mogao definirati.

U mislima mu je moćno zaživio taj prizor – vidio je svoju lijevu ruku, s gorućom cigaretom nehajno smještenom između srednjaka i kažiprsta, kako polako prinosi cigaretu ustima. Kad je filter bio između usana, povukao je dim, polako i strasno, i osjetio kako ga preplavljuje blaženstvo koje je odmah nesmiljeno poželio. Učinilo mu se kako ne može odgađati taj užitak još tri sata, koliko ima do Zagreba.

Vrata kupea nenadano su se otvorila.

– Slobodno? – pitao je muškarac.

Kimnuo je. Bilo mu je svejedno. Misli koje su ga zaokupljale podignule su oko njega zid koji neće biti lako preskočiti.

Dok se muškarac smještao na suprotnoj strani, razmišljao je o tome koje će cigarete kupiti kad doputuje. Mogućnost izbora izazivala je u njemu neku vrstu euforije. Na prvoj godini filozofije zabavljao se mišlju da je Platon možda izmislio Sokrata kako bi se rasteretio odgovornosti za teze koje bi mogao platiti životom – a sad bi i sam mogao izmisliti nekog novog sebe, koji će bez odgovornosti zaživjeti kao da je oduvijek postojao. Može biti čovjek koji putuje vlakom, kojega nitko ne čeka na dolaznom peronu, koji nosi bijele košulje širokoga kroja, koji puši crveni Marlboro i koji, možda, uspije li naučiti uživati u hrani, voli rižoto s plodovima mora. I, više od svega, čovjek koji uvijek ima mogućnost izbora.

– Putujem kćeri u Zagreb – rekao je muškarac.

Nije mu se razgovaralo, pa mu nije odgovorio.

– Diplomirala je – dodao je muškarac. – Na medicini.

Ta medicina na kraju rečenice, ta potreba nepoznatog da se nekome koga prvi put u životu vidi pohvali svojim životom – to mu je dalo ideju. Čovjek se ionako ne mora imati čime hvaliti da bi se hvalio. Može se hvaliti i posve neutemeljeno, jer sve dok drugi nemaju uvid u istinu, laž može, u ušima onoga tko je sluša, opstati kao istina. Nije li taj Sokrat, u čije postojanje i nakon toliko godina pritajeno sumnja, tvrdio da je sve što na ovom svijetu poznajemo puka imitacija ideja? Ustvari, ovdje bi mogao posegnuti za Platonovom mišlju da su ideje ono jedino zbiljsko, stvarno, a da je ono što se običava nazivati stvarnošću tek pojava te iste ideje, nikad s njom istovjetna. Modificira li malo Platonovu tezu za potrebe trenutka, on sad tome čovjeku može reći što god želi, može mu servirati ideju o životu koji se nikad nije dogodio, i ta će ideja zaživjeti u kupeu brzog vlaka Split-Zagreb kao nešto stvarno u što će slučajni suputnik povjerovati, i sigurno kasnije ispričati svojoj kćeri liječnici kao živu istinu koja nikad neće imati priliku biti opovrgnuta.

– Čestitam – rekao je čovjeku čija je kći diplomirala medicinu.

– Hvala – nasmiješio se on, ne skrivajući očinski ponos.

– Ja putujem sinu – rekao je. O tom sinu nije još znao ništa, ali ako se prepusti ideji, nepostojeći sin uskoro će imati svoj životopis i čekat će ponosnog oca na zagrebačkom kolodvoru.

Pažljivije je promotrio neznanca. Procjenjivao je na kojem bi području ljudskog djelovanja mogao neometano lagati o postignućima nepostojećeg sina. Neznanac je imao pomalo ruralan izgled. Bilo je jasno da mu odjeća u kojoj je krenuo na put nije svakodnevna. Ispod tamnog odijela koje je, sudeći po tome kako mu je visjelo na ramenima, posudio za ovu priliku, imao je posve novu košulju – po vodoravnoj crti iznad trbuha i dvjema okomitima na prsima bilo je vidljivo da je još do jutros bila presavijena na konfekcijskom kartonu. Cipele su ga najviše odavale. Bilo je na njima prašine neasfaltirane seoske ceste, a i ruke su mu bile težačke, s noktima koji su poprimili patinu zemlje.

– Ima koncert večeras – dodao je, sad već sasvim siguran da neznanac nikad nije čuo za Chopina.

– Neka. Nek’ mali svira.

To je zvučalo kao da mali tambura uvijek ista tri akorda na raštimanoj gitari ili kao da nevješto gađa rupice na blok-flauti po uputama profesorice glazbenog. A on je vidio mladića, pomalo mršavog ali pristalog, u crnom smokingu i bijeloj košulji, kako se klanja publici s pozornice u Hrvatskom glazbenom zavodu. Ili, još bolje… s pozornice u Lisinskom. Pljesak nije prestajao, a mladić se osmjehivao s dostojanstvom, s držanjem mlade glazbene zvijezde koju uspjeh nije uspio zavesti. Imao je plave oči, i u šarenici lijevog oka sitan madež… na istom onom mjestu.

– Solistički koncert. U Lisinskom. A tek mu je devetnaest – rekao je neznancu, koji očito nije shvatio koliko je zapravo veliko postignuće njegova sina. Medicinu može završiti svatko tko ima smisao za prirodne znanosti i disciplinu, a za solistički koncert u Lisinskom u devetnaestoj godini treba imati rijedak dar.

– O, pa čestitam! – uzvratio je neznanac.

– Violina. Svirat će Schubertovu Sonatu u D-duru. I Bachov koncert za violinu i orkestar. To je u a-molu.

Pretjerao je. Neznanac se u nelagodi samo smješkao i kimao glavom, a onda se zagledao kroz prozor, izgubivši svaku želju za nastavkom razgovora.

I on se zagledao. Ne vani, u krajolik, nego u prizor u kojem njegov nesuđeni sin svira violinu. Jasno je čuo Schubertovu sonatu u D-duru, ali nije ga toliko očarala melodija koliko mladićeve ruke, koje su u dvorani prepunoj ljudi dominirale i plijenile pažnju. Dugi koščati prsti, nježni a moćni – ruke njegova sina koje bi, da ga je imao, izgledale baš tako i svirale kao da je Schubert sonatu u D-duru napisao baš za njih.

Gotovo je osjetio žaljenje što nema djecu. Do tog trenutka dijete je za njega bilo nešto apstraktno zbog čega nije osjećao prazninu. Sad je taj potencijalni čovjek stajao pred njim kao živi dokaz da ne postoji i da nikad i neće postojati izvan te kratkotrajne vizije. Iznenadio ga je osjećaj praznine koji ga je preplavio zbog nepostojanja zamišljenog sina.

Schopenhauerova filozofija uvijek mu je bila temelj za tumačenje izostanka potomstva. Kad priroda nije zadovoljna osobom koju smo izabrali za drugog roditelja svoga djeteta, ona jednostavno uvodi zabranu razmnožavanja. Po njemu, nedostatak ljubavi između muškarca i žene najavljuje da bi njih dvoje mogli izroditi samo loše ustrojeno, nesretno biće koje bi samo po sebi bilo neskladno. Nema logičnijeg objašnjena zašto s Klarom nije imao djecu. Ovome sinu, izmišljenom u kupeu brzog vlaka Split-Zagreb, majka bi morala biti neka druga žena.