A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

44.

Nije znao koliko je vremena prošlo.

Jednostavno nije morao znati. Nije ni želio.

Vrijeme se vuklo bezvoljno, poput njega, a možda je i protjecalo daleko brže nego se njemu činilo, samo što on u tome nije sudjelovao.

Bilo mu je svejedno je li to ona ista ili neka nova praznina.

Poneki zvuk izvana, tu i tamo, podsjetio bi ga da netko drugi, nešto drugo, tamo negdje vani, živi. Da netko u nečemu sudjeluje. Vjerojatno to čine s lakoćom, oponašajući jedni druge. Možda katkad i s malo napora, koji samo pridonosi osjećaju života.

Bio je to svijet sa strane, koji s njim nije imao ništa zajedničkoga.

Ne sjeća se kad je prestao. Kad je prestao sve, pa čak i misliti. Uglavnom je spavao, a i kad je bio budan bilo je to više potajno.

Kroz maglu se sjeća kako je zvonio telefon. Zvonio je nekoliko dana uzastopce. Možda je to bilo prošli tjedan, a možda i prije mjesec dana – teško je reći. Sjeća se i zvona na vratima. Okretanje ključa u bravi nije čuo, ali mu se učinilo da čuje korake. Nakon tih koraka, koji su zvučali kao da ga se ne tiču, pored njega se stvorio Krešimir Novak. Sjeća se prijekora u njegovom držanju, i kako ga taj prijekor nije uznemirio. Donekle ga je uznemirila, nakratko, samo činjenica da je baš do te mjere izgubio osjećaj za vrijeme da je deset dana kasnio s plaćanjem stanarine. Sjeća se da je Novaku dao novac i da mu se ispričao. „Bio sam bolestan, jednostavno nisam mogao do banke“, objasnio mu je, ulažući silan trud da ostavi dojam čovjeka koji se od te bolesti uspješno oporavlja. Čini se da je njegov stanodavac prema tom oporavku bio nepovjerljiv, jer je djelovao zabrinuto i spominjao liječnike. „Jako ste smršavjeli, gospodine Belamarić“, rekao mu je kad je već bio na odlasku.

Sad ga muči što se ne sjeća kad se to dogodilo. Zamara ga to s vremenom. Ne bi na njega više trošio ni sekundu svog mišljenja kad ne bi postojala opasnost da će opet zakasniti sa stanarinom. No ne može sad misliti o tome. Mislit će kad ustane, kad izađe, kad sazna koji je uopće dan i datum, kad osjeti da se doista odmorio.

Od pomisli na ustajanje obuzimala ga je mučnina. Gravitacija nepomičnosti vukla ga je u mirovanje koje bi netko drugi, možda, nazvao odustajanjem.

Siguran je da mu se dan ne bi svidio – sve i da se potrudi u njemu sudjelovati. Nije ni prije računao na sreću, a sad više ne računa čak ni na buđenje.

Može se pritajiti. Kao slijepi putnik koji nije kupio kartu za život pa ga mora cijelog provesti u potpalublju, skriven iza hučećeg motora koji pokreće sve sudbine osim njegove.

Mir je svilenkast, ako je mir to što ga je preplavilo.

Nisu se razrijedile samo misli, nego i život sam.

Nepomično je.

Ne njišu se čak ni zavjese u stanu. Nema kazaljki, nema dokaza o tome da vrijeme prolazi.

Možda je sve doista stalo, i možda je on jedini svjedok tog zastoja, ostavljen na svijetu da načelo života pronađe u smrti.

A možda jednostavno treba otići dalje. Početi negdje drugdje, ispočetka. Sve iznova, kao da ono prije nije postojalo.

Ovaj put će drukčije. Opreznije s prošlošću i pametnije s budućnošću.

Može ponijeti svoj novi kofer, i stvari koje je ovdje kupio.

A može i bez kofera.

Vidio je svog sina kako ga čeka na kolodvoru. Nije ponio violinu, da bi mogao ponijeti očev kofer.

Nije znao da će njegov otac doći bez kofera. Bez tereta svega što je, tamo negdje, ostavio.