A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić
37.
Otišao je u radnu sobu gdje je ostavio kupljene bilježnice i olovke. Sjeo je za stol, odlučan da osmisli za sebe život koji mu pristaje – barem dan-dva takvog života. Otvorio je bilježnicu i zaključio da bi trebao početi s datumom sutrašnjeg dana, i nije dopustio da ga zbuni to što je shvatio da uopće ne zna koji je dan i datum. Saznat će sutra, a za početak može kao naslov sutrašnjeg isplaniranog dana napisati samo 1. dan. To je i učinio.
Shvatio je zatim da teško može predvidjeti u koliko će se sati sutra probuditi jer ne zna ni otprilike kad će leći. Ni to ga nije obeshrabrilo. Zasad, dok ne nabavi sat i dok ne uspostavi kakav-takav dnevni ritam, može podijeliti dan u tri dijela i zadati sebi zadatke za jutro, poslijepodne i večer. Bit će to kao da raspoređuje dnevnu količinu vremena u tri omotnice. Asocijacija s raspoređivanjem vremena kao budžeta dovela ga je do pomisli o novcu. Većinu novca spremio je u ladicu komode u spavaćoj sobi, ali zapravo nije imao pojma s koliko točno novca raspolaže. To bi mu mogao biti sutrašnji prvi zadatak – brojanje novca.
Sutra ujutro, kad ustane – kad god to bilo – izbrojat će novac, a možda čak i razmisliti o nekom ulaganju. Istina je da ga ima dovoljno, ali koliko god ga bilo, s vremenom će nestati. Mogao bi voditi i evidenciju troškova pa će ubuduće uvijek znati koliko ima bez ponovnog brojanja.
Ispod 1. dan, u bilježnici je napisao natuknicu: – Računovodstvo.
Ispod toga, dodao je odmah: – Popis za nabavu i nabavka. Tako je, sutra će se doista usredotočiti kako bi otkrio što mu sve treba, napraviti popis i onda otići sve to kupiti.
Čim je pomislio na izlazak u kupovinu, paralelno se pojavila i misao kako ne bi smio izbivati u popodnevnim satima, zbog Silvije. Prekrižio je stoga početak popisa i započeo ga ponovno, zamijenivši mjesta nabavci i računovodstvu.
Poslijepodne, dok čeka Silviju, mogao bi malo pisati. Ideja o pisanju izazivala je u njemu oduvijek neku vrstu kukavičluka, ali čini mu se da je vrijeme da se suoči s tim. Ne bi znao reći čega se zapravo boji. Da neće biti dovoljno dobar? Nije li to ionako posve nebitno – pa ne mora nikad nikome svoje zapise pokazati. Ili se boji da bi sve te misli koje bi, onako ispisane, postale stvarne – napokon postale živi dokaz njegove uzaludnosti? Možda te misli i ne zaslužuju biti zapisane, možda su toliko trivijalne koliko se nikad nije usudio pomisliti, a sve dok se događaju samo u njegovoj glavi može im pripisivati važnost i osobitost koja ga čini drukčijim od ljudi koji ne misle uopće ili svojim mislima ne zadiru dublje od površine života?
Možda ga plaši samo moguća besmislenost pisanja općenito. Sokrat nikad u životu ništa nije zapisao. Epikur je navodno napisao tri stotine knjiga, no sve su nekim čudnim okolnostima i nezgodama tijekom stoljeća izgubljene. Bez obzira na sav njegov spisateljski trud, filozofiju su mu kasnije rekonstruirali na temelju svjedočanstava, kao i Sokratovu, koji u pisanje nije uložio ni minute svog životnog vremena. Ima li uopće smisla ostavljati trag?
Ne može sa sigurnošću definirati prirodu svog stvaralačkog kukavičluka, ali zato može pokušati izaći s njim na kraj. No njegovo iskustvo tišine, koje se sad već mjeri desetljećima, sazrelo je dovoljno da može barem pokušati progovoriti. Učinit će to. Sutra, nakon kupovine, nakon brojanja novca, nakon ručka koji će pokušati skuhati u novoj kuhinji. Ako Silvija dođe, samo će odgoditi odluku do njezinog odlaska i kasnije nadoknaditi preskočenu stavku u planu.
Dodao je na popis: – Pisanje, a onda je neko vrijeme sa strahopoštovanjem gledao u tu riječ, kao da već sama činjenica da je crno na bijelo imenovao svoju sutrašnju stvaralačku budućnost dokazuje da je u stanju nešto napisati.
Zatvorio je bilježnicu. Iako se cijeli angažman oko planiranja sveo na tri natuknice za sutrašnji dan, osjećao se kao da je obavio veliki posao. Kao da je zgulio sa sebe sloj nepomičnosti koji mu ne da uhvatiti pravi zalet, koji ga sprječava da uistinu, i mentalno i funkcionalno, počne ispočetka.
Možda bi to drugima zvučalo smiješno, ali njega su te tri natuknice osokolile. Toliko da je osjetio glad.
Odlučio je pojesti špagete bolonjez. U gluho doba noći – zašto ne? Morao bi si češće dopuštati biti malo ekscentričan, misliti o sebi kao o nekome tko ima pravo na svoje specifične hirove koje sada, uostalom, čak i ne mora nikome opravdavati.
Bio je zadovoljan time kako se snašao u kuhinji. Pronašao je odgovarajuću posudu, otvorio aluminijsko pakiranje nožem, istresao sadržaj i pazio da ne pretjera s podgrijavanjem. Iskrcao je zatim jelo u tanjur, čak je stavio i podložak koji je tražeći vilicu našao u jednoj od ladica.
Otvorio je zatim i vino i natočio sebi u jednu od onih loptastih čaša koje je kupio zbog Silvije.
Špageti su imali pomalo industrijski okus. Kad bi imao malo parmezana, mogao bi bar donekle ubiti tu umjetnu aromu. Nije se sjetio da može sam naribati sir koji ima u hladnjaku, ali i da se sjetio, sigurno bi odustao pri pomisli na ribanje, ili već pri onoj o traženju ribeža po kuhinjskim elementima. Odlučio je samo što prije progutati jelo, da umiri želudac koji se stisnuo od zapostavljanja. Sad je bio posve siguran da gotova jela nisu nešto što će mu probuditi ljubav prema hrani, ako je to kod njega uopće moguće.
Nakon jela htio je staviti suđe u perilicu, ali je brzo priznao sebi da to nema puno smisla jer je neće znati pokrenuti. Osim toga, sigurno treba kupiti neko sredstvo za strojno pranje, a on o tome ne zna baš ništa. Isprao je posuđe toplom vodom – ni običnog deterdženta za suđe, naravno, nije bilo. Dopisao ga je na popis, s nekom tugom koja je uključivala spoznaju da će dosta truda ubuduće morati ulagati u razmišljanje o trivijalnostima. No, naravno, moglo bi se o tome misliti i drukčije. Mogao bi zauzeti držanje sretnika koji apsolutno sam odlučuje o svemu u svom životu – a u tom kontekstu čak i kupnja deterdženta za suđe mogla bi ga podsjetiti na osjećaj slobode. Seneka je bio u pravu – frustracije možemo preduhitriti tako da se za njih pripremimo. On je smatrao kako nas neživi predmeti dodatno frustriraju jer imamo osjećaj da nam se podruguju, da vrijeđaju našu inteligenciju – ali ako, recimo, preduhitrimo podrugivanje deterdženta za suđe tako što smo ga nabavili na vrijeme, onda smo nadmudrili neprijatelja.
