A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić
30.
Stigla je tjedan dana kasnije.
Tih tjedan dana proveo je u grozničavom čekanju. Prvoga je dana odjurio u Primorsku, potpisati ugovor s mladim Novakom. Iz hotela se nije mogao odjaviti jer ga Silvija više ne bi mogla pronaći. Ostaviti Joži i Stjepanu novu adresu značilo bi ostaviti trag i drugima, a pomisao da će ga Klara tražiti činila ga je paranoičnim. Toga jutra kad je odlazio potpisati ugovor, objasnio je Joži da treba osobnu kartu samo kako bi podignuo novac u banci. Očito je dobro procijenio što treba reći, jer se u Jožinim očima, kad mu je pružao osobnu, jasno zrcalila nada u poveću napojnicu koju će mu Božo, nakon što podigne novac, ostaviti zbog toleriranja daminih posjeta.
Došao je prije svog stanodavca. Ušao je u stan i objesio jaknu u predsoblju, onako kako se radi kad se dolazi kući. Obilazio je prozore navlačeći zastore kako bi osjećaj izolacije, koji mu je bio silno potreban a nije uspio zaživjeti u hotelu, bio što uvjerljiviji. Bio je u radnoj sobi kad je začuo zvono na vratima.
Krešimir Novak zadržao se tek desetak minuta. Tutnuo mu je ugovor na potpis a da ga nije pošteno ni promotrio. Dao mu je posjetnicu na kojoj je na poleđini već bio ispisan broj njegova računa, da ne bi svakog prvog u mjesecu obojica gubili vrijeme sastajući se radi plaćanja najma.
– Vrijeme je najvrjednija valuta – rekao je pritom mladi Novak, smješkajući se samodopadno.
– Imate pravo – odgovorio mu je, pa su se onda rukovali, a trenutak kasnije mladić je već bio na odlasku.
Čim je cijela ta stvar sa stanom bila riješena, požurio je natrag u hotel, čekati Silviju.
Čekajući je, osjećao se kao da je usred zastoja, ali ništa nije poduzimao da se pokrene. Tamo, u Primorskoj, imao je divan stan iz kojeg je za nekoliko minuta mogao pješice do Trga, a našao se zaglavljen u hotelu na periferiji čekajući ženu za koju nije mogao sa sigurnošću znati hoće li se ikad više pojaviti.
Nije radio ništa. Budio se u bunilu, s osjećajem da je nešto propustio. Kad bi čuo korake na hodniku, naćulio bi uši i onda dopuštao da ga razočaranje što to nije bila Silvija preplavi. Tuširao se nekoliko puta dnevno. Jednako toliko puta poravnavao je posteljinu. U umivaoniku je sapunom oprao nekoliko pari čarapa i gaća. Objesio ih je da se suše na balkončiću, gdje je svako malo izlazio zapaliti cigaretu jer zbog Silvije nije htio zagušiti sobu duhanskim dimom. Poslije, kad je ostao bez cigareta, shvatio je da na balkon izlazi ponajprije zbog toga ne bi li na prilaznoj cesti spazio Silviju kako dolazi. Kad bi je vidio, mogao bi na vrijeme maknuti čarape i gaće, skloniti ih u ormar dok ona ne ode.
Kad bi osjetio glad, uvijek je to bilo u pogrešno vrijeme – između ručka i večere. Nije se usuđivao napustiti hotel pa bi sačekao do 19 sati, kad se poslužuje večera u hotelskom restoranu. Sišao bi dolje na brzinu, pazio da ga Joža ili Stjepan primijete kad ulazi u restoran kako bi mogli Silviji reći da je tamo ako se slučajno pojavi, utrpao u sebe neku bezličnu hranu koje se već dok je jeo više nije sjećao, a zatim bi se uspeo natrag u sobu i gledao televiziju, sve dok ga ne bi obuzeo san i dok ne bi, s daljinskim upravljačem u ruci, zaspao.
Vani, iza teških tamnoplavih zavjesa, odvijala se lijepa kasna jesen koju je propuštao, ali njemu se nije činilo da je na gubitku. Tek ponekad bi pomislio kako je šteta što nije nabavio neku knjigu, ali onda bi se opet uvjerio kako mu se mozak ionako ulijenio i kako je baš to, pasivan odmor bez trunke mišljenja i aktivnosti, upravo ono što mu najviše treba. Nepredvidiv ritam spavanja i buđenja stalno ga je držao u stanju uljuljanosti kojemu više nije mogao odrediti granice. Budio bi se s mišlju da bi mogla doći, tonuo u san s istom tom mišlju, ili s mišlju da se nije pojavila – čitav svijet izvan hotelske sobe sveo se samo na korake u hodniku, a vrijeme je sasvim izgubilo oblik i značenje.
