A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

34.

Mogao bi, recimo, pristupiti vremenu kao kućnome budžetu. Onako kako je Klara raspoređivala njihov mjesečni prihod u duguljaste omotnice na kojima je pisalo „hrana“, „režije“, „odjeća“, „kućne potrepštine“ i „ostalo“. Iako joj je više puta odao priznanje za sposobnost baratanja novcem, nije o tome tako mislio. Taj egzistencijalni mir stvarao mu je nelagodu. Jednostavno nije vjerovao u njega. Kad bi Klara na kraju mjeseca iz omotnice „hrana“ izvukla novac koji je, zahvaljujući njezinoj štednji, preostao, i spremila ga u omotnicu na kojoj je pisalo „ušteđevina“, osjećao se kao da ga netko potkrada. Kao da njih dvoje stvaraju neki višak na koji nemaju pravo. Nije se znao nositi s tim viškom. S manjkom novca bi se, kao i sa svim drugim što mu je manjkalo, puno bolje snašao. Ta jedna briga manje mu je nedostajala.

Sad je pomislio da bi to mogao okrenuti u svoju korist. Upotrijebiti Klarinu vještinu za potrebe novog života. U budžetu vremena kojim raspolaže, samo mora pametno rasporediti svojih dnevnih 1440 minuta, i mogao bi steći određenu prednost pred stihijskim načinom života koji ga je uzeo pod svoje. Stvoriti svoju dnevnu ušteđevinu minuta koju će rasipnički trošiti sa Silvijom kad se pojavi – iako se vrijeme ne može zapravo uštedjeti. Jedino što se s vremenom može, jest pripaziti da ga se ne potrati. Samo… što uopće znači potratiti vrijeme? Ako smo, recimo, odlučili neko vrijeme ne raditi ništa, ne sudjelovati u životu ni na koji način osim razmišljajući o njemu – što on, Božo, moglo bi se i tako gledati, radi većinu svog života – je li vrijeme koje smo izabrali tako provesti potraćeno? Računa li se u pravi, koristan život vrijeme koje smo posvetili drugima ili ono koje smo posvetili sebi? Evo, o tome bi možda mogao pisati kad ovih dana uzme olovku u ruke. Činilo mu se da bi mogao, kao u vrijeme studija kad se s Rokom nadmetao u pisanju eseja i filozofskih rasprava, proizvesti stranice i stranice svoje osobne filozofije, ili bolje reći nagađanja o njoj – jer da ga sad netko izravno upita: Što je, Božo Belamariću, tvoja životna filozofija?, ne bi znao jednostavno odgovoriti. No odgovoriti jednostavno na takvo pitanje značilo bi negirati složenost filozofije i složenost života istodobno – inače bi se svi ti filozofi koji su kroz povijest raspravljali o smislu postojanja mogli smatrati dokoličarima koji su, ostavljajući pisani trag svojih promišljanja, zapravo samo izbjegavali stvarni život i konkretne životne uloge koje bi ih sustigle da nisu filozofirali. Jesu li oni, iz perspektive običnog čovjeka, čovjeka koji, recimo, proizvodi hranu, poučava djecu ili gradi kuće, ikome koristili ili je njihovo djelo koje, uostalom, nikome nikad nije dalo konačne odgovore, samo zbunjivalo one koji su nastojali normalno živjeti? O tome bi se – razmišljao je vraćajući se kući s vadičepom i gotovim jelima u vrećici – dalo pisati. Mogao bi osmisliti cijelu jednu filozofiju filozofije, kad bi se malo potrudio i sve te misli zapisao – samo ne zna koliko bi time njegov život uopće dobio na korisnosti. Možda je najkorisnije za čovječanstvo ne pitati se ništa, ne poduzimati ništa, ne remetiti poredak beskorisnosti koji mu je, čini se, od početka bio namijenjen.

Bio je to jedan od onih trenutaka kad sam sebi strahovito ide na živce. Zašto, pobogu, baš svaku rečenicu u mislima mora dovršiti? Zašto se uvijek mora zapetljati u takav misaoni labirint koji, čak i da ima izlaza, ne bi vodio nikamo? Zašto ne može jednostavno, kao svi normalni ljudi, izaći u dućan i kupiti vadičep i pet gotovih jela a da ga to, ili bilo što drugo, ne odvede odmah na misaonu stranputicu koja ga odnese toliko daleko da se više ne zna vratiti natrag, u običnu prozaičnu realnost u kojoj je kupnja vadičepa samo kupnja vadičepa i ništa više, a ne temelj za beskorisnu filozofiju od koje ni on sam ni nitko drugi nikad neće profitirati? A opet… zašto bi se prisiljavao na tu prozaičnu stvarnost kad je on to što jest – čovjek koji ne može prestati misliti na svoj beskoristan način? Ne naručuje on sve te misli koje mu se motaju po glavi, ne doziva ih pa čak niti odobrava. Davno je odustao od pokušaja da ih se oslobodi, samo što se s njima nikad nije uspio ni sprijateljiti.

Trebao bi misliti samo na Silviju, na ono što mu ona nudi – čisti tjelesni život nezagađen suvišnim mišljenjem. Ona bi ga mogla spasiti od viška misli, od čemera vlastitosti u kojem se uvijek iznova bespomoćno vraća na to da je nedefiniran i nedorečen, da su i svijet i život nedefinirani i nedorečeni, a on ima ukletu potrebu sve promišljati, imenovati, mentalno secirati i definirati. Jedino zbog nje izostavlja tu naviku i prepušta se osjetilnom postojanju, erosu koji ga pretvara u golo tijelo kojemu nije potrebna ni jedna jedina misao da bi osjećalo život.

Montaigne je imao pravo – sve teorije univerzuma koje su zastupali veliki antički filozofi samo dokazuju besmislen raskorak koji nikome ne daje za pravo. Pred pravim životom padaju u vodu i Demokritova punina i praznina, i Pitagorini brojevi i simetrija, i Empedoklov razdor i sloga, i Platonove ideje i Epikurovi atomi. Možda su se sve te misli, sve te knjige, sav taj uzaludan misaoni trud, dogodili samo zato što njihovi autori nisu imali s kim razgovarati, samo zato što ih nije imao tko zagrliti.

Ubrzao je korak – Silvija je svakog časa mogla doći.

Ne bi mogao sebi oprostiti da se tako mimoiđu prvi put kad dolazi k njemu u Primorsku jer bi je zatvorena vrata sigurno obeshrabrila za sljedeće dolaske. U Boga nije vjerovao, ali da postoji, on bi vrlo dobro znao koliko mu je Silvija sada potrebna i potrudio bi se da je, na ovaj ili onaj način, dovede pred njegova vrata u vrijeme kad je on u stanu. Možda mu se događa isto što i baki Slavi – da zazivajući Onoga u kojeg ne vjeruje pokreće Njegov bijes, pa će se On osobno pobrinuti da Silvijina putanja ubuduće mimoilazi i Primorsku ulicu i sve ulice kojima će Božo Belamarić ikad prolaziti.