A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

39.

Ujutro se odmah sjetio jučerašnjeg plana. Skuhao je kavu, a zatim se prihvatio popisa za kupovinu. Najbolje je kupovinu obaviti što prije, tako da poslijepodne, čekajući Silviju, može ispuniti ostatak plana. Pušeći jednu cigaretu za drugom, razmišljao je o stvarima koje bi trebao dodati na popis, ali nije se uspijevao sjetiti što bi mu sve moglo zatrebati. Odlučio je da ga to neće obeshrabriti. Najbolje će biti da jednostavno ode u neku trgovinu i obilazi police, pa će sasvim sigurno prepoznati stvari koje su mu potrebne. Kroz prozor je pogledao na toranj crkve sv. Blaža – bilo je već jedanaest sati.

Da je netko iz prikrajka promatrao Božu Belamarića toga jutra u Konzumovoj trgovini na Britanskom trgu, pomislio bi da je proteklih dvadesetak godina proveo u podzemlju pa se sad, zatečen obiljem nepoznatih proizvoda na polici, pokušava naviknuti na postojanje dotad neslućenih čovjekovih potreba i artikala koji ih zadovoljavaju. Obilazio je police pokušavajući prepoznati što mu treba – u početku u nekoj vrsti grča jer se zatekao u aktivnosti koja, kako se njemu činilo, nema nikakve veze s njim i njegovim duhovnim kodom, a kad se opustio u osjećaju da je stranac, da ga nitko niti poznaje niti preispituje to što trenutno radi, počeo je gotovo uživati u kupovini. Spremio je u džep svoj siromašan popis. Prvo je napunio košaricu, da bi kod biranja WC-papira shvatio da mu neće biti dovoljna pa je stvari iz košarice preselio u kolica.

Kupio je stvari koje su mu nedostajale u kupaonici, a zatim švrljao među policama s hranom trpajući u kolica nasumce sve za što mu se činilo da bi mu dobro došlo u hladnjaku: poveći komad pršuta, teglu maslina, kisele krastavce, nekoliko različitih vakumiranih sireva, paštetu, kanticu francuske salate, mesni doručak, mortadelu, maslac, nekoliko konzervi tunjevine i sardina, jaja, usoljene inćune, napolitanke, trajni i svježi kruh, nekoliko čokolada. Kao da mu se neki kanal bića odčepio i otpustio sputanu energiju odlučnosti koja je samo čekala da dobije priliku. Kupio je i nekoliko boca vina i piva, a i pogled na voće podsjetio ga je da bi mu ujutro tu i tamo dobro došlo malo vitamina. Sjetio se čak pitati prodavačicu za noževe – onim jednim većim nožem koji je zatekao u kuhinji neće moći narezati pršut, a i sa sirevima će se namučiti. Prodavačica mu je preporučila jedan tanki dugi nož za pršut i jedan deblji, čvršći, za ostale stvari. Uzeo je oba. Pitao ju je i za tranzistor, ali nisu ga imali.

Na blagajni je stvorio popriličnu gužvu. Prvo nije ni zatražio vrećice jer se toga nije sjetio, a onda trpajući stvari u njih nije uspijevao pratiti blagajničin ritam očitavanja proizvoda. Jedna mu je prodavačica, vidjevši da će zaštopati protok kupaca na blagajni, priskočila u pomoć i znalački rasporedila stvari u četiri velike vrećice, a on se tek tada zapitao kako će sav taj teret dotegliti do stana. Ipak, nasmiješio se prodavačicama, zahvalio, uzeo u svaku ruku po dvije vrećice kao da su lagane, plus paket WC-papira za koji nije bilo dovoljno velike vrećice, i izašao na ulicu s mišlju da bi bilo pametno uzeti taksi. No, bilo bi smiješno uzeti taksi na takvoj relaciji – do stana bi bez tih vrećica stigao za tri minute. U desnoj ruci, u kojoj je nosio dvije teže vrećice u koje je prodavačica rasporedila nekoliko boca vina i pivo, stršao je i lagani paket od dvanaest rola WC-papira koji ga je uznemiravao više od svih drugih teških stvari u vrećicama.

Stajao je pred dućanom nekoliko neodlučnih trenutaka, a onda mu se učinilo da je na suprotnoj strani ulice među prolaznicima uočio Roka. Noge su mu se odsjekle. Nije da katkad nije pomišljao kako bi ga bilo lijepo još koji put u životu sresti, ali takav mu se susret činio poželjnim samo na razini ideje – kao jedna od onih situacija koje su lijepe samo pod uvjetom da se nikad ne dogode. Još devedesete, kad mu je javio da se definitivno ne vraća u Zagreb, osjetio je Rokovo neizgovoreno razočaranje. Ni na vjenčanje ga nije pozvao kako se ne bi morao suočiti s tim razočaranjem, iako su se za vrijeme studija šalili na račun budućeg uzajamnog kumstva. „Postanem li ikad dovoljno lud da se oženim, bit ćeš mi kum“, rekao mu je Roko kad su se napili poslije obrane diplomskog, a on mu je uzvratio imenujući njega za svog budućeg kuma ukoliko mu se ta ženidbena nevolja dogodi. Dogodila mu se puno ranije nego su obojica mislili, i doista je bila nevolja – i to tako velika da mu je prešutio vjenčanje kad mu je javio da se neće vratiti. Majka mu je nekoliko puta rekla da je Roko zvao – i dok je rat trajao i kasnije, kad se i sam ženio – ali on nikad nije uzvratio poziv jer se stidio svega onoga što bi mu morao odgovoriti na pitanja koja ne bi mogla ostati nepostavljena.

I evo ga sad, na drugoj strani ulice. Jedini prijatelj kojega je u životu imao. Ne može čak reći ni da je sam stekao to prijateljstvo jer je u njihovom odnosu Roko odradio sve – od upoznavanja i poticaja na druženje do raspravljačkih šetnji nakon predavanja i mirenja nakon sukoba mišljenja – ali je zato Božo odradio udaljavanje, povlačenje i dugogodišnju šutnju koja ih je razdvojila. Od svih stvari koje je u životu uprskao, to je bila jedina zbog koje je osjećao istinsku, duboku nelagodu. Jedina koje se doista sramio.

Ne može ga ne prepoznati, bez obzira na godine koje su prošle. Viđao ga je na televiziji, u emisijama u kojima je gostovao kao analitičar društva i kao redovni profesor Odsjeka za filozofiju sa zavidnom bibliografijom iz područja filozofije i sociologije. Sve ove godine nailazio je u medijima na dokaze o Rokovom uspjehu, o tome da je, za razliku od njega, učinio nešto sa svojim životom.

Uspaničio se da će ga prepoznati. Uspaničio se da će se Roko, ne bi li zaliječio dugogodišnju šutnju, našaliti na onaj stari način i zaključiti da je njegovo filozofiranje u Zagrebu doista bilo privremeno.

Ako ga već mora sresti, to nikako ne smije biti u ovom izdanju, s četiri prekrcane vrećice i paketom WC-papira. Požurio je prema Britanskom trgu, u smjeru suprotnom od onoga u kojem je koračao Roko, i Onome u kojeg ne vjeruje pomolio se da odmah nađe slobodan taksi. Ponudit će taksisti koliko god treba za tu smiješnu relaciju, samo da umakne grotesknoj situaciji u kojoj se nenadano pojavio svjedok iz prošlosti – one koju jedino želi zaboraviti.

Taksistu je ponudio sto kuna za vožnju do Primorske, što je ovaj radosno prihvatio.

Odlučio je da će se praviti kako mu se Roko nije dogodio.

Izabrao je sadašnjost, i nikakvi mu svjedoci iz prošlosti to neće pokvariti – pogotovo ne danas, kad može biti zadovoljan zbog plana koji provodi u djelo, zbog kupovine koju je tako odlučno i znalački obavio.