A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

31.

Kad je došla, ležao je zagledan u strop, lijenoga duha priviknutog na čekanje. Prvo je začuo korake na hodniku. Oslabljenim čulom nadanja prepoznao joj je hod, ali dok nije čuo kucanje na vratima, nije mu se usudio povjerovati.

– Prekidam te u nečemu? – pitala je kad je za njom zatvorio vrata.

– Samo u čekanju – nasmiješio se, pokušavajući je zagrliti.

Izbjegla je taj prvi zagrljaj posve ležerno, kao da se nije ni trebao dogoditi. Bez obzira na to što se opuštala kao da mu pripada, ipak bi se izborila za mali trenutak daljine kojim bi ga podsjećala da su njihovi zajednički trenuci za nju samo pauza od stvarnog života.

Samo koji časak nakon zagrljaja koji se nije dogodio, sama je savila njegove ruke oko svog struka i pružala mu usne.

– Želim da me ti svlačiš. Polako – šapnula mu je na uho.

Obuhvatio joj je lice rukama i ljubio je nagovarajući svoje tijelo da se smiri, da bude strpljivo, da rasporedi žudnju koja je divljala u njegovim žilama od trenutka kad je začuo kucanje na vratima.

Spustio je ruke na njezin vrat pa na ramena kao da mu se ne žuri, kao da imaju na raspolaganju godine, a ne trenutke. Otkopčavao joj je košulju sporije nego je mislio da je moguće. Iznenadilo ga je koliko je ta sporost uzbuđuje. Dalje od vrata još je nije ni dodirnuo, a ona je drhtala i tiho stenjala od slutnje svega što će uslijediti. Činilo mu se da je prošla cijela vječnost do trenutka kad joj je skinuo košulju, ali u toj je vječnosti potmulo uživao. Otkrio je moć odgađanja, novu disciplinu strasti koja mu je tijelo dovodila u stanje nepoznatih vibracija želje kojima se s čuđenjem prepustio.

Činilo mu se da je ušao u bestjelesno stanje u kojem njegovo tijelo više nema želja, a mozak želi samo jedno – gledati je kako uživa, kako joj se oči zamućuju dok drhti pod njegovim rukama, slušati njezine isprekidane uzdahe i glasne vapaje naslade, osjećati pod prstima treperenje njezine kože i tople struje vlage što prerasta u groznicu bestidne želje koja poništava sve druge misli i osjećaje. Gotovo je zaplakao od ganuća pred doživljajem ženskoga užitka. Nije se usudio ni pomisliti na sve ono izgubljeno vrijeme jalove tjelesnosti s Klarom – samo je upijao Silvijin užitak kao dokaz pravoga života, onog o kojem ni Hegel ni Aristotel ni Spinoza nisu imali pojma, ili su barem mislili da nije vrijedan promišljanja i zapisivanja. Njemu se sada činilo da bi mogao sve one bilježnice zamišljene na radnom stolu u stanu Krešimira Novaka popuniti ispisujući Silvijin užitak, opisujući njezino tijelo u stanju potpunog predavanja.

Učio se prepuštati. Učio se novoj vrsti slobode koju je Silvija činila tako laganom i prirodnom da mu se činilo da je sva ona sputanost koju je prije živio bila nešto tuđe, što se događalo samo drugima.

– Uh – rekla je kad su se smirili i ispružili jedno pored drugoga.

Bilo je divno ne bježati odmah u kupaonicu, nego osluškivati smirivanje svog i njezinog tijela.

– Da, uh – nasmiješio se.

– Ponekad mi je žao što smo se dogovorili da nećemo govoriti o prošlosti – iznenadila ga je.

– Sigurna si? – ponadao se.

– Pomislila sam… sad bih te najradije pitala je li ti i prije bilo ovako. Ali neću te pitati.

– Nije mi nikad bilo ovako.

Stavila je ruku na njegova usta.

– Nemoj.

Nadao se da će i ona njemu dati neki komadić svoje povijesti, da će reći „Nije ni meni“, ili nešto slično što bi ga umirilo. Nije. Iz tog kratkog dijaloga bilo je jasno samo ono što je bilo jasno i prije – da je njemu ljepše nego ikad.

– Pronašao sam stan.

– Stvarno? Gdje?

– U Primorskoj ulici.

Učinilo mu se da je čudno uzdahnula. Na trenutak se uspaničio. Što ako je ulica pogrešna? Što ako ona živi preblizu ili ima neke veze s obitelji Novak? Nije se usudio ništa pitati. Čekao je što će ona reći sljedeće.

– Zbog mene? – pitala je.

– Zbog nas oboje.

– Već si ga uzeo?

– Stan?

– Da.

– Jesam.

– Kad ćeš preseliti?

– Čim ti zapamtiš novu adresu.

– Reci mi broj.

– Jedanaest.

– Primorska jedanaest. Lako je, rođendan mi je jedanaestog.

– Jedanaestog kojeg?

– Ma nije važno. To je samo broj.

Ništa, baš ništa konkretno mu nije željela reći o sebi. Nije joj se moglo ni slučajno omaknuti.

– I to neparan – pokušavao se našaliti da frustracija ne bi izašla na vidjelo.

– Ne voliš neparne?

– Inače ne, ali ovaj ima neke simetrije pa mu se može oprostiti.

Zahihotala se kao djevojčica.

Pomislio je kako je divna, tako vesela. Slutio je u njoj puno tuge, koju je kao težak kofer ostavljala pred vratima.

– Volim kad govoriš – rekla je kad se prestala smijati. – Govori mi, molim te.

Znao je da bi bilo glupo pitati o čemu.

Znao je i da ne bi bilo dobro govoriti o stvarima koje ga doista muče.

Mogao bi, ako se potrudi, zvučati kao netko s kim će ona poželjeti provoditi više vremena.

– Govorit ću ti o čarapama.

Opet se smijala.

– Naslov monologa: Sve što ste željeli znati o muškim čarapama, a niste se usudili pitati.

Bila mu je naslonjena na prsa pa je njezin smijeh i fizički osjećao.

– Čarape su, draga moja, nezamjenjiv rekvizit u stavljanju na kušnju muškog ponosa i samosvijesti. Zamisli… odrasteš ne pitajući se odakle se uopće u nekoj ladici tvog ormara stvaraju čarape, obično uredno složene u parovima. Uzmeš ih, navučeš, kasnije smrdljive skineš kod košare za rublje i nemaš pojma što se s njima događa u međuvremenu, prije nego ih, čiste i uparene, ponovno uzmeš iz ormara. Vjerovala ili ne, puno muškaraca grozi se samoće upravo zbog čarapa. Sa svim drugim aspektima samoće još bi se i znali nositi, ali s čarapama nikako.

Odmaknula se kako bi ga promatrala dok govori. Uvijek se malo pribojavao njezinog pogleda, kao da je to prilika da na njemu primijeti nešto zbog čega se više neće vratiti. Gledala je u njegove usne koje su se i dalje pomicale u monologu koji je iz njega neočekivano bujao.

– Kad muškarac prvi put u životu mora sam kupiti i oprati čarape, dogodi mu se ona kobna misao da je bolje živjeti u paru. U paru, kao čarape. Svi misle da je to nagon za održanjem vrste, ili običan nagon za osiguravanjem redovitog seksa, ali ne – to je zapravo pritajeni nagon za čaraparskom sigurnošću.

Smijala se u čuđenju, i znao je da je na dobrome putu. Uspravila se i sjela da ga može boje promatrati. Prekrižene noge nehajno je prekrila plahtom, ali gole grudi su joj podrhtavale dok se smijala.

– Dakle… ključ po kojem muškarac bira ženu svog života, zapravo je čaraparski. Žena za koju bi želio da bude majka njegovoj djeci, zapravo je ona koja neće zakazati s čarapama. Je li to žena koja će mi uvijek osiguravati zalihu čistih čarapa? Je li to žena koja će moje smrdljive čarape ubaciti u perilicu bez osjećaja poniženja i neugode? Je li to žena koja će prekopavati čisto rublje u potrazi za drugom čarapom a da pritom ne osjeća gorčinu? Kad se pred oltarom iznose teze o „dobru i zlu“, najveće zlo koje u tom trenutku muškarac može pojmiti jest nedostatak čistih čarapa u ormaru. Prava je ona koja mu to zlo neće prirediti.

– Ti si lud – šapnula mu je kad joj se smijeh primirio.

– Ali dođe trenutak u čovjekovu životu kad zaključi: K vragu i čarape! Ima i važnijih stvari u životu.

Pomislio je da joj na takav, posredan način, može govoriti o sebi. Iz monologa o čarapama mogla je izvesti neke zaključke.

– Ima nešto u tome, u tim čarapama – rekla je, i ponovno se naslonila na njega. – Jedan moj kolega s posla ih baca.

– Baca ih?

– Da. Kupi jeftine čarape, i umjesto da ih nakon nošenja baci u košaru s prljavim rubljem, on ih baci u smeće.

– Svaki dan!?

– On tvrdi svaki, ali kad bi se na poslu izuo, mislim da bi se ispostavilo da jedne nosi više dana.

– Koliko koštaju jeftine čarape?

– Ti ne kupuješ takve?

– Ne znam, nisam uspoređivao.

– Oko 15 kuna, recimo.

– Znači… oko 450 kuna mjesečno. Za čarape.

– Znači… ne vjerujemo mu.

– Ne.

Kolega s posla. Posao. To je zasad bilo jedino što je u njezinom životu zasigurno postojalo. Kolega koji baca čarape umjesto da ih pere, jedini stvaran lik iz njezinog stvarnog života, djelovao je više kao junak filmske komedije. Možda će mu nehotice reći još nešto. Možda će, malo po malo, saznati sve.

– Znači… živjet ćeš u Primorskoj?

– Da. Primorska 11. Drugi kat. Novak.

– To je tvoje prezime?

– Nije. Želiš znati moje?

– Ne.

– Doći ćeš?

– U Primorsku?

– Da, u Primorsku.

Šutjela je neko vrijeme.

– Stvarno ne volim planirati, Božo.

Zatim je on neko vrijeme šutio. Pomisao da im je to možda posljednji susret ispunila ga je užasom.

– Nekad sam planirala, stalno. Činilo mi se da je sve preda mnom zacrtano, i to mi je ulijevalo osjećaj sigurnosti. Ali onda shvatiš da se sve, ili gotovo sve, događa mimo plana.

Pogađala ga je tuga u njezinu glasu. Osjećao se bespomoćnim protiv te tuge, o kojoj nije znao ništa.

– Ne volim obećavati. Obećanja me plaše. Ali, ako ti to nešto znači, voljela bih ponovno doći k tebi.

– Bit ću tamo, u Primorskoj. Broj 11, drugi kat, Novak.

– Zapamtila sam. A sad mi pričaj još malo o čarapama.