A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

14.

Trebat će mu vremena da se isprazni, da očisti svoj misaoni inventar od prošlosti. Čini se da će biti teže nego je mislio, ali uz malo koncentracije i upornosti novi dojmovi, nova iskustva i nove misli mogle bi uskoro izgurati stare mentalne navike. Trebao bi se prisjetiti svih onih začetih misli koje je godinama odgađao za kasnije. Ili jednostavno malo pauzirati s mislima i posvetiti se stvarnosti. Evo, sad će ustati, pomokriti se, a onda će izaći na zrak i malo prošetati. To je već neki konkretan plan. Kratkoročan, doduše, ali plan.

U svojoj novoj kupaonici, dok je mlaz mokraće klokotao u umjetnoj hotelskoj tišini, već je birao neke nove misli kojima će pobijediti neželjene. Izvukao je iz zalihe neiskorištenih ideja jednu kojoj je davno bio namijenio sudbinu teme za esej koji nikad nije napisao. Tu ideju vuče još od treće godine studija, kad ga je oduševila Montaigneova filozofija oprečnosti duha i tijela, po kojoj je um talac tjelesnih hirova i ritmova, a tijelo vrijeđa dostojanstvo i inteligenciju duha. Sad je tema prigodno uskrsnula, i odmah ju je prigrlio kao spas: Kako se čovjek, bilo koji čovjek, može zanositi idejom uzvišenosti uza sve te neizbježne a poražavajuće prirodne nagone? I najveći mislioci i stvaratelji u povijesti civilizacije, bez obzira koliko posebni, nadareni, napredni ili genijalni bili – svi su oni svakoga dana prije ili kasnije morali obrisati guzicu, isprazniti mjehur, ispustiti vjetar, podrignuti se. Nikoga od njih uzvišenost nikad nije poštedjela čučanja nad vlastitim izmetom, niti oslobodila poražavajuće tjelesne jednakosti s najbeskorisnijim pojedincima čiji izostanak svijet ne bi ni primijetio.

Davno prije, kad ga je još plašio osjećaj odgovornosti da postane netko, da svom trajanju da neki značajan smisao djelima za koja će se znati ili nekim društvenim angažmanom koji će ostaviti trag, znao se braniti zamišljanjem velikih mislilaca u ponižavajućim situacijama podlijeganja nagonima. U tim obrambenim vizijama gubili su dostojanstvo i Kant i Spinoza, i Hegel i Schopenhauer, a osobito Berkeley čiju je tezu da postojati znači biti zamijećen shvatio vrlo osobno. Njega je znao zamišljati, onako tustog i nezgrapnog, kako čuči negdje u žbunju irskog pejzaža s podignutom haljom i drugim slojevima donje odjeće, s rokoko gaćama spuštenima ispod koljena, i briše se lišćem koje je otrgnuo s neke grane kad ga je stisnulo. Posebno ga je nadahnjivala činjenica da su se sjedeći toaleti kakve danas poznajemo pojavili tek stotinjak godina nakon njegove smrti. Zašto se ne bi moglo bivati nezamijećen? Osvećivao se Berkeleyju za definiciju postojanja tako što bi se pobrinuo da u njegovim vizijama on bude zamijećen baš dok, recimo, pokušava nezamijećeno kenjati. Bilo je u tom vježbanju frustracije neke naslade koju, naravno, nikad nikome nije priznao, poput toliko drugih svojih ilegalnih mentalnih običaja.

Pored recepcije, dakako, nije mogao proći nezamijećen. Joža je pogledavao na sat iščekujući kraj smjene i može se reći da mu se gotovo razveselio. Eto, ako se taj čudni posjetitelj bez prtljage i namjerava ubiti u njihovu hotelu, zahvalan mu je što nije to učinio u njegovoj smjeni. Samo bi mu još trebalo da na kraju radnog dana ima posla s policijom, a i s gazdom koji bi mu vjerojatno prigovorio zašto sumnjivca nije prijavio na vrijeme, dok se još moglo spriječiti da ime hotela završi u crnoj kronici.

– Stigli ste taman na večeru – obavijestio ga je veselo.

Joža je, za razliku od njega, raspolagao informacijom koliko je sati. Čim se jutros ukrcao u vlak, njegova se ravnodušnost prema vremenu još dublje ukorijenila. Na spomen večere malo mu je zakruljilo u trbuhu. Sve što je toga dana pojeo bila je kajgana u vlaku.

– Znate li vi tko je George Berkeley, Joža? – upitao ga je.

– Ne znam, gospodine – zabrinuo se Joža, po svoj prilici misleći da je to neznanje neki profesionalni propust zbog kojega bi mogao odgovarati. – Gospodin će isto odsjesti kod nas? – nagađao je.

– Ne, neće – nasmijao se Božo. – Ma nije nitko važan, samo netko koga sam se sjetio.

Nije taj Berkeley baš toliko zamijećen, mislio je. A recepcionar Joža sigurno nije usamljen primjer. Kladio bi se, da se sad upusti u anketiranje ljudi po ulicama, sigurno ne bi sreo nikoga tko je zamijetio Georgea Berkeleyja, odnosno nikoga tko misli da je to netko važan za njegovo postojanje. Što se svih tih ljudi tiče, George Berkley nije ni postojao, što ga izjednačava i s Božom Belamarićem i s recepcionarom Jožom, i sa svim drugim nezamijećenim ljudima kojima je zajedničko samo to što su neko određeno vrijeme proveli na ovom svijetu, i što su cijelo to vrijeme vršili nuždu.

– Za večeru su ćufte s pire-krumpirom – prekinuo je Joža njegov unutrašnji solilokvij za koji mu je i samome bilo jasno da baš ne drži vodu.

Možda bi stvarno mogao večerati u hotelu. Tijelo mu se, zahvaljujući urednom ritmu hranjenja kojemu ga je Klara godinama podvrgavala, pobunilo. Tražilo je večeru, iako je on zapravo nije želio. I taj hranidbeni raspored je nešto čega se mora što prije osloboditi, ali i to će morati raditi postupno.

– Fino je. Naša Barica je stvarno kuharica kakve nema – nagovarao ga je Joža, a tijelu se sviđalo to što Joža govori.

– Baš bih i mogao – rekao je, i dopustio Joži da mu pokaže gdje je restoran.