A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

33.

Kad se probudio, kiša se više nije čula.

Tišina je bila toliko prodorna da mu je prva pomisao nakon buđenja bila da je možda ipak pronašao kutak svijeta u kojem neće biti pronađen. Bude li imao sreće, mogao bi pasti u zaborav. Zaborav drugih na neki je način preduvjet za njegovo pravo postojanje. U te druge, naravno, Silvija se ne računa.

Nije imao pojma koliko je spavao, i pomislio je kako bi možda ipak trebao nabaviti sat. Vrijeme mu je i dalje čista nepoznanica. Ručni sat ne nosi već godinama – sve se u njegovom prošlom životu događalo po inerciji u kojoj ga je uvijek netko budio, pokretao, obavještavao kad je vrijeme za što. I sad bi bilo sasvim nevažno koliko je sati da ne iščekuje Silviju. U hotel je dolazila kasno poslijepodne, a sad nikako ne može procijeniti koliko je još vremena do tada. Morao bi kupiti neke stvari, a ne bi si nikad oprostio da ne bude kod kuće kad se ona pojavi. Onda se dosjetio – pred zgradom je toranj crkve sv. Blaža, a na tornju sat.

Prozor dnevne sobe gledao je baš na crkvu.

Sat je pokazivao dvanaest i petnaest.

Nije predugo spavao, čini se. To ga je navelo da pomisli da sat možda ne radi. Stajao je na prozoru dok sat nije pokazao dvanaest i dvadeset, a zatim se uputio u kupovinu.

Dva sata kasnije vratio se kući s nekoliko vrećica. Šeprtljao je oko brave, a vrećice su mu već otežale u rukama jer je neke teže stvari kupio na početku pa ih je morao tegliti kasnije, kupujući lakše. Drugi će put pametnije. Ušao je u stan s osjećajem da je zaboravio kupiti nešto važno i to ga je činilo nervoznim.

Odnio je vrećice u kuhinju i napravio malu inventuru. Butelja crnog vina, dvije velike loptaste čaše na stalku, pepeljara, komad paškog sira, kruh, kava, šećer, velika bilježnica debelih korica i nekoliko grafitnih olovaka. Onako raspoređene na radnoj površini u kuhinji, stvari su izgledale pomalo mizerno. Dok ih je vukao Ilicom, činilo se da ih je više, a sad mu je trebalo nešto više od minute da sve spremi na svoje mjesto.

Umorilo ga je to s kupovinom, no sad može odahnuti i u miru čekati Silviju.

Izuo je cipele i ispružio se na kauču. Nije mu se dalo samome u onaj veliki krevet, a kauč je bio sasvim udoban. Tišina u stanu bila je tako nametljiva da je shvatio da je zaboravio na radio. Sljedeći put kad izađe svakako mora kupiti barem mali tranzistor. Nema on ništa protiv tišine, ali tu i tamo trebalo bi je malo razblažiti.

Nadao se da bi mogao opet zadrijemati, ali osjetio je glad. Mogao je kupiti neko gotovo jelo, da se samo sjetio. Taj praktičan život odnosi zbilja puno energije, nije se navikao baviti njime. Kad se zatekne tako u nekoj nespretnosti, poput ove da se nije sjetio kupiti nešto konkretno za jelo, počne se pitati stvari o kojima nikad prije nije razmišljao – kako drugi ljudi funkcioniraju, je li njihova svijest od drukčije misaone građe ili i drugi imaju neku svoju Klaru zahvaljujući kojoj su pošteđeni praktičnog života. Daleko od toga da je žalio za Klarom – istina je da joj je sada, iz ove perspektive nesnalažljivosti, zamjerao svu tu brigu na kojoj joj je nekad, iako se ni toga baš ne sjeća, bio zahvalan. Upravo ga je ta briga učinila nesposobnim za obične, male egzistencijalne navike koje su milijardama ljudi sastavni dio života – a on ih zahvaljujući Klarinoj brizi nikada nije svladao. Morat će preodgajati svoj mozak, vježbati misli koje će mu u novome životu biti neizbježne, zapisivati, planirati, organizirati vrijeme i navike.

Srećom, kupio je taj sir, može barem na neko vrijeme zavarati glad.

Nož koji je pronašao u kuhinjskoj ladici bio je prilično tup pa se namučio režući tvrdi paški sir. I nož bi, dakle, trebalo kupiti.

Žvačući sir odlučio je da bi baš mogao otvoriti i vino. Zašto ne bi, onako sam sa sobom, popio čašu? Uostalom, nije još ni proslavio ovaj svoj novi, podstanarski početak.

Ideja je bila dobra, ali da bi je proveo u djelo, trebao mu je vadičep. Običan vadičep, kakvog u kuhinjskim ladicama nije bilo ni za lijek. Bio je već na putu da ga taj jedan mali predmet, za koji mu se učinilo da puno toga o njemu ovisi, izbaci iz ravnoteže, ali na vrijeme se sabrao. Odustao je od uzaludne potrage, istrgnuo list iz bilježnice i na vrhu stranice napisao „vadičep“. Kad je ispisao tih sedam slova zagledao se u svoj rukopis kao u muzejski eksponat iz daleke prošlosti. Pomislio je kako su iz slučaja s vadičepom proizašle dvije dobre stvari: prvo, primijetio je da nema vadičep prije Silvijinog dolaska, što ga je poštedjelo blamaže, i drugo, u njemu je zatreperila nostalgija za vremenom kad je još držao olovku u ruci i ispisivao svoje zbrkane mladenačke misli u dnevnicima koji su vjerojatno još uvijek negdje na tavanu u obiteljskoj kući.

Pomisao da bi mogao pisati ispunila ga je uzbuđenjem. Eto, to je prvo što je poželio raditi otkad je počeo ispočetka. Mogao bi, tako mu se barem čini, napisati knjigu. Ustvari bi trebao napisati knjigu. Mogla bi to biti knjiga eseja, priča, ili čak roman ako se usudi povjerovati da je tome dorastao. Glava mu je ionako neprestano prekrcana riječima, mislima koje samo treba usmjeriti, zauzdati i oblikovati u nešto čitljivo – a on sada vremena ima napretek.

No, prvo mora riješiti problem vadičepa.

Pisati može i kasnije, a ako Silvija poželi čašu vina – što će se vjerojatno dogoditi kad vidi one dvije lijepe čaše za vino iz kakvih su pili u restoranu – naći će se u neprilici ne bude li imao čime otvoriti butelju.

I radio bi trebao kupiti – ima još nekoliko sati do vremena kad bi Silvija mogla doći. Nadopisao je na popis još „tranzistor“ i „gotova jela“.

Istina, malo ga je mučila pomisao da bi Silvija mogla naprasno promijeniti ritam svojih dolazaka, ali strah od blamaže s vadičepom bio je jači od te pomisli.

Kad je ponovno izašao, sat na crkvi sv. Blaža otkucao je četiri sata. Ubrzao je korak pomislivši kako je Silvija možda upravo završila s poslom. Što ako poželi ravno s posla doći k njemu? Možda je trebao, kao one prodavačice u malim dućanima u zavičaju, staviti na vrata natpis „Odmah se vraćam“, tako da Silvija zna da ga nema samo privremeno? „Je li ovo što mi je upravo prošlo kroz glavu najgluplja misao koja mi se ikad dogodila?“ zapitao se. Možda jest, ali da je tu glupost s papirićem na vratima doista učinio, sad bi bio mirniji. Gotovo je potrčao. Tako brzo nije hodao, čini mu se, od studentskog doba, kad je lovio tramvaje da stigne na početak predavanja.

U Konzumu na Britanskom trgu bila je gužva. Ljudi koji su poslije posla svratili po namirnice čekali su u dugim redovima na blagajnama. Grozio se čekanja u redu, ali nije znao gdje bi drugdje mogao na brzinu kupiti vadičep pa je odlučio ući. Nekoliko minuta bezuspješno ga je tražio, a onda se obratio prodavačici za pomoć. Vadičep koji mu je ponudila djelovao je neuvjerljivo, kao da će se slomiti pri prvom otvaranju vina, ali nije imao vremena naokolo tražiti bolji. Prije nego je stao u red na blagajni posegnuo je u džep tražeći papirić na koji je zapisao što sve treba kupiti, ali je brzo shvatio da se uopće ne može sjetiti trenutka kad ga je stavio u džep. I nije.

Zna da su na popisu bile tri stvari, i da je vadičep bila jedna od njih. Zatvorio je načas oči pokušavajući vizualizirati taj komad papira koji mu je ostao na kuhinjskom stolu. Sjetio se gotovih jela, ali treće stvari na popisu nije se mogao sjetiti. Osjećao se glupo – je li moguće da nije sposoban sjetiti se jedne od triju natuknica što ih je sam zapisao prije nepunih sat vremena? Taj njegov invaliditet za stvarni život, ta nesposobnost za praktično mogla bi mu doista sve zakomplicirati. Dobro, neće se srušiti svijet ako ne kupi tu treću stvar – mogao je i ne izaći i ništa se strašno ne bi dogodilo, ali već mu ozbiljno ide na živce činjenica da se ne može ni minimalno skoncentrirati na svakodnevnicu. Stajao je nasred trgovine s tim jadnim vadičepom u ruci, misleći vrijedi li radi te jedne stvari čekati u redu, i kako će ga svi ti ljudi što nose košare prepune namirnica promatrati stane li u red s predmetom za koji svi znaju čemu služi. Zna da ga uopće ne mora biti briga, zna da ga nitko od tih ljudi ne poznaje i potpuno mu je svejedno što će misliti, samo se bavio mučnim predviđanjem da će se u redu za blagajnu s tim svojim vadičepom osjećati kao da tamo ne pripada, kao da ne pripada zapravo nigdje, kao da uočljivo strši gdje god se zatekne.

Već je htio vratiti vadičep na policu, ali ga je zadržala ideja da mora barem u nekim situacijama, u onima kad je samo jedan od svih, vježbati prilagođavanje. Zato je otišao da ulaza, uzeo košaricu kao i svi drugi, stavio vadičep u nju i potražio policu s gotovim jelima. Vadičep na dnu košarice uskoro su prekrile konzerve i aluminijska pakiranja. Grah s kobasicama, sarma, punjena paprika, fileki, špageti bolonjez. Proučio je upute na pakiranjima i bio gotovo ponosan na sebe jer se sjetio izabrati jela koja treba samo otvoriti i podgrijati, bez dodatne pripreme.

Kad je stao u red, činilo mu se da je posve neupadljiv. Zadovoljstvo što je pronašao svoj mali način mimikrije poništilo je nervozu čekanja u redu, i kad je napokon izašao na ulicu, preplavio ga je optimizam, osjećaj da će se snaći i da je ta navodna nesposobnost za ospluživanje života samo stvar konteksta u kojemu je prije živio. Svladat će on i taj jednosložni sustav razmišljanja potreban za praktične stvari – treba mu samo malo vježbe i usredotočenosti. Mogao bi čak steći i neku vrstu entuzijazma za svakodnevne rituale koje će sam, svojom voljom i na svoj način, osmisliti.