A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

22.

Oko jedan sat poslijepodne iskrcao se pred hotelom sa svojom novom imovinom. Taksistu je odglumio poslovnog čovjeka koji je tek stigao u Zagreb. Popričao je s njim o vremenu, o gužvi u prometu, čak i o protekloj turističkoj sezoni koja nije donijela očekivane rezultate. Ostavio mu je pozamašnu napojnicu i pomislio kako se ne sjeća kad je zadnji put, uračuna li sve one prodavačice s kojima je tijekom jutra čavrljao, u jednom danu razmijenio toliko riječi.

Na recepciji je bio Joža. To je još jedna porcija razgovora.

– Oho! Ipak ostajete duže? – uzviknuo je Joža čim je ugledao kofer.

– Da, ostajem – odgovorio je, nadajući se da ga neće previše ispitivati. No čak i ako hoće, to neće biti neki problem jer mu snalaženje u ulogama koje osmišljava u hodu ide sve bolje.

– Posao je dogovoren?

– Da. Ostat ću neko vrijeme – rekao je, odlučivši usput da neće dopustiti Joži da izvuče iz njega višak informacija. Ne želi da ga drugi prisiljavaju na planove. Ne želi se obvezati. Kako je krenuo, možda će sam sebe već sutra iznenaditi odlukom da se preseli u neki drugi hotel, u neki drugi grad. Granice za njega – naravno, osim državnih jer se nije sjetio ponijeti putovnicu – više ne postoje.

– Kofer je čekao u autu? – upitao ga je Joža, nagnuvši glavu malo naprijed ne bi li na koferu pronašao kakav odgovor.

– Ne. Na garderobi na kolodvoru. Doputovao sam vlakom – odgovorio je, pitajući se nije li na koferu ostala neka naljepnica ili kartončić s cijenom po kojem će Joža lako zaključiti da je kofer tek kupljen.

– Vlakom? Nisam putovao vlakom sto godina – nastavio je Joža, kao da je htio reći: Tko danas još putuje vlakom?

– Nisam ni ja – odgovorio mu je, i pokazao rukom prema polici s ključevima jer je Joža, očito, zbog znatiželje smetnuo s uma da gost prije odlaska u sobu na recepciju dolazi po ključ.

– Aha, oprostite – okrenuo se Joža prema polici i stao polako tražiti ključ ne bi li dobio priliku za još koje pitanje. – Sad se možete u miru smjestiti. Koliko mislite da ćete ostati u gradu? Tjedan? Mjesec?

– Teško je reći. Ovisi o poslu.

– Nešto u građevini? – Joža nije mogao obuzdati znatiželju.

– Ne zamarajte se time – odmahnuo je, uzeo ključ s pulta i krenuo prema liftu.

– Trebate li pomoć s koferom? – vikao je Joža za njim.

– Ne treba, hvala – odviknuo mu je. Baš bi mu trebalo da Joža shvati koliko je kofer zapravo lagan, i da mu još putem postavlja suvišna pitanja.

U sobi je svoju novu garderobu prvo raširio po krevetu i poskidao etikete, a onda je objesio na vješalice i spremio u ormar. Rublje je složio u ladicu ispod televizora, a zatim skinuo sve sa sebe i otišao pod tuš. Kad je ugodno vruća voda potekla, počeo je tiho govoriti sebi, u drugom licu: Sad ćeš se lijepo tuširati, obrijati, obući ćeš nove hlače, široku bijelu košulju, čiste čarape, a onda ćeš otići u grad, sjesti u neki restoran čije te ime privuče, naručit ćeš si nešto što nikad nisi jeo, nešto što dobro zvuči, naručit ćeš i čašu najskupljeg vina, razmišljati, promatrati ljude, lutati bez obaveze, možda kupiti neku knjigu ili pornografski časopis prije nego se na kraju dana vratiš ovdje, ugodno umoran i željan tišine i samoće koja će ti omogućiti da radiš ili ne radiš što god poželiš.

To drugo lice pojavilo se niotkud, i kad je razmislio o tome shvatio je da mu je bio potreban mali odmak – kao da je na trenutak izašao iz svoje bivše kože da promotri tu novu osobu koja se tušira, kao da se mora uvjeriti u postojanje sebe u tom novom izdanju na koje se treba naviknuti. I nije govorio samo zato što zna da ovaj pod tušem treba konkretne zadatke, plan koji će onemogućiti bilo kakvu naznaku izgubljenosti. Govorio je i zato što je taj jezik, književni, na kojem je mislio oduvijek, napokon dobio priliku progovoriti bez smetnji. Kad je došao studirati u Zagreb, usvojio ga je bez napora i bez ustezanja, a poslije, kad se vratio dolje, mnogi su zajedljivim komentarima vršili na njega psihološki pritisak da govori „ka čovik“. Radije je zašutio. Jedino je Klara, u njihova četiri zida, podržavala njegovu sklonost književnom standardu. I sama je sebi voljela zvučati književno dok oko njih nije bilo svjedoka, ali čim bi izašla među ljude, podlijegala je jeziku većine. „U maloj sredini nije pametno biti različit tako da se to čuje na prvi pogled“, znala mu je govoriti, kao da se unaprijed ispričava zbog jezika na kojem će progovoriti kad izađu među ljude. Njemu je bilo daleko teže prešaltati se u jezični kôd većine pa je najčešće birao mimikriju šutnje. Oduvijek mu se sviđala ona misao dobrog starog Lao-Cea da onaj koji zna, ne govori, i da govori onaj koji ne zna. Ohrabrivao se tom mišlju kad god bi pomislio da će ga drugi smatrati čovjekom koji šuti zato što nema bogzna što reći. Bio je siguran da će sada, kad osjeća taj prostor jezične slobode koji mu se otvorio, češće naglas baratati riječima. Moći će iskrcati na svjetlo dana gomilu zatočenih misli, osloboditi veliki dio svog misaonog tereta na način koji mu odgovara. Neće čak niti pojednostavljivati svoje misli – govorit će punim, cijelim sobom, ne pošteđujući sugovornike svog jezičnog hedonizma.

Bio je ono što možda nikad i nije – zadovoljan sobom. I Aristotel bi bio zadovoljan. Po njemu, čovjek jednostavno prirodno teži tome da vodi dobar život, i sve njegove želje moraju biti doprinos, a ne prepreka tom višem cilju. Sad zbilja ima osjećaj da pridonosi tom višem cilju koji se zove dobar život, i da mu više sam ne stvara prepreke. Aristotelove su teze baš zahvalne za njegov duh, za njegov novi način života. Njegova etika kreposti nije rigorozna poput Kantove, ona dopušta čovjeku da vjeruje u svoje vlastito dobro, i ohrabruje ga – na neki popustljivo relativan način – da se za njega bori.

Sviđalo mu se kako mu pristaju nove hlače. U vanjske džepove na bedrima spremio je cigarete, osobnu kartu i nešto novca. Ostatak novca nagurao je u stražnji pretinac kofera. Obrijao se ne izbjegavajući svoj pogled u zrcalu, i pritom se smiješio. Obukao je bijelu košulju, kaput, i spustio se u prizemlje.

– Pozovite mi taksi, molim vas – rekao je Joži.

– Nećete ručati u hotelu? – iznenadio se ovaj.

– Imam poslovni ručak – objasnio mu je. Da spriječi daljnja pitanja odmah mu je rekao da će taksi pričekati ispred hotela jer mora obaviti jedan razgovor.

Naravno, Joži nikad ne bi palo na pamet da on ni nema mobitel. Onaj stari, koji je zvonio jedino kad je Klara provjeravala kad će doći kako bi ručak bio tempiran na vrijeme, ostavio je kod kuće. Ako ga je Klara pronašla i pregledala sadržaj tražeći i tamo objašnjenje za njegov bijeg, nije našla ništa osim vlastitih poziva.