A onda je Božo krenuo ispočetka | Marina Vujčić

3.

Onako bez prtljage, bez tereta koji bi ga ograničavao, uputio se do vagon-restorana. Ne mora odmah naći novi kupe. Da ima kofer, sad bi se morao negdje smjestiti. Možda bi samo zbog kofera ostao u onom kupeu i trpio mrzovolju nepoznate žene. Znalo mu je proći kroz glavu, prije, da osim smrti ništa nije neizbježno, ali nikad nije imao hrabrosti to dokazivati. Sad može sve što poželi – a trenutno želi jaku kavu s mlijekom.

Klara je prije sedam godina izbacila mlijeko iz upotrebe. Vratila se kući s posla, uznemirena člankom iz medicinskog časopisa koji je toga dana u knjižnici katalogizirala, i cijeli mu sat objašnjavala kako je shvatila da je mlijeko, i cijela mliječna industrija, zapravo jedna velika civilizacijska prijevara. „Evo, pomisli samo“, objašnjavala mu je prolijevajući s gađenjem u sudoper preostalu zalihu mlijeka, koje su do jučer redovito trošili, „u prirodi nema ni jednog jedinog sisavca osim čovjeka koji nakon što se odbije od majčine sise pije mlijeko.“ Ponašala se kao da ih je netko grdno prevario i godinama obmanjivao, ali ona je sad uzela stvar u svoje ruke i drži njihovo zdravlje pod kontrolom. Neće njih više nitko trovati i mučiti njihove želuce laktozom! Kad je u ostavi pronašla još četiri tetrapaka, likovala je kao da je upravo otkrila podmetnuto kemijsko oružje i nadmudrila neprijatelja – uzela je velike kuhinjske škare, odrezala kut na svakom tetrapaku i ritualno izlijevala mlijeko u sudoper ispirući tragove pod snažnim mlazom vode iz slavine. „Što misliš, zašto je u kineskoj pokrajini Guandong tristo pedeset ljudi baš 2003. oboljelo od SARS-a?“ upitala ga je nakon što je sadržaj prvog tetrapaka uništen. Slegnuo je ramenima, još ne shvaćajući da će, bude li ikad više pio mlijeko, to raditi samo izvan kuće, a i onda u tajnosti. „E pa vidiš, tamo je godinu dana ranije otvorena prva mliječna prerađivačka industrija u tom kraju. Kinezi iz Guandonga do tada nisu trošili mliječne proizvode.“

„Atipična pneumonija nepoznata uzroka – možeš mislit’“, likovala je nad prolivenim mlijekom ne skrivajući ponos što je na vrijeme shvatila veliku zavjeru mljekarskih i farmaceutskih moćnika koji su se, dakako, pobrinuli da se uzrok toj bolesti, kao ni mnogim drugima, ne sazna. Sjeća se da je, kad se počela rješavati preostalog mlijeka, pomislio kako bi tih nekoliko tetrapaka dobro došlo susjedi Katici čiji je muž lani preminuo od rijetke bolesti koju Katica nije znala ni imenovati. No bila je to kratkotrajna misao, raspršena pretpostavkom da bi Klara i pokojnog susjeda proglasila žrtvom mliječne industrije. Neće valjda i njegovu djecu izlagati pogibelji darujući im otrov koji im je, po svoj prilici, ubio oca?

Ništa joj nije rekao. Gledao je u mliječni mlaz koji je curio iz podignutog tetrapaka i razmišljao o metafori prolivenog mlijeka koja mu se, tu pred nosom, događala u svojoj fizičkoj dimenziji. Ne ukazuju se metafore u doslovnom smislu svaki dan. Vidio je u tom sudoperu sve hektolitre prolivenog mlijeka vlastite prošlosti, sve trenutke polovičnog postojanja koji su bili toliko beznačajni da za njima nije ni mogao žaliti. Osjećao ih je kao nešto sivo, bezobličnu masu propuštenih trenutaka koji su bili predviđeni za život, a nikad nisu uspjeli zaživjeti. Možda je zametak ideje o odlasku nastao baš u tom trenutku, u kojem je proliveno mlijeko grgljalo u odvodnim cijevima podsjećajući ga na sve što je propustio.

Vagon-restoran bio je gotovo prazan. Za jednim od stolova sjedio je čovjek s porcijom kajgane pred sobom. Izgledao je kao da je pošao na put samo radi tog obroka, da bi u njemu uživao s obožavanjem. Nije ni podignuo glavu da vidi tko je ušao, samo je nastavio vilicom polako oblikovati polumjesece od kajgane ne odvajajući pogled od njih dok ih je prinosio ustima.

Tako bi trebalo jesti, pomislio je, a ne kao on – samo da preživi. To bi mu mogao biti prvi zadatak u novom životu. Naučiti uživati u hrani. Mogao bi napraviti popis restorana u kojima će, dan za danom, privikavati svoja osjetila na nove okuse. Aromatični punjeni canneloni, zapečeni složenci s rumenom koricom od vrhnja, hrskava pečenja, njoki preliveni jezercima pašticade, mesne rolade prošarane povrtnim nijansama, plodovi mora u brdašcima rižota… sva ta jela koja su ga dosad mamila samo na jezičnoj razini mogla bi ga uvesti u prvi stadij prepuštanja osjetilnosti. Mogla bi ga naučiti uživati u životu.

Na trenutak je osjetio sablazan pred mogućnošću užitka. Da nije tu gdje jest, sad bi ga vjerojatno ražalostio osjećaj da se ne može prisjetiti je li samo zaboravio na užitak ili ga se jednostavno odrekao. No to više nije važno. Važno je da od danas više neće poricati nove mogućnosti jer to, taj potencijalni užitak, sada zvuči kao nešto na što ima pravo.

Prišao je šanku i od brkatog proćelavog konobara naručio duplu kavu s mlijekom.

– Za ovdje ili za van? – pitao je Brko.

Osvrnuo se prema ljubitelju kajgane, procjenjujući može li sjesti nasuprot njemu. Čovjek bi mogao davati lekcije iz gurmanstva.

– Za ovdje – rekao je.

Brko je dohvatio porculansku šalicu.

– Tursku ili espresso?

– Imate tursku? – začudio se.

– To nam je zaštitni znak – nasmijao se Brko.

Nije uzvratio osmijeh. Pomislio je kako se nevjerojatno brzo prilagodio. Još jučer bi se nasmijao, po inerciji. Ali, svaki osmijeh na neki je način obveza – sad više neće raditi iste pogreške. Kolegica Marija imala je na zidu iznad svog radnog stola selotejpom zalijepljen požutjeli papir s parolom Osmijeh ne košta ništa. Vraga ne košta! Prvi put kad se nekome nasmiješ, obvezuješ se na ljubaznost i dobro raspoloženje. Svaki sljedeći put kad se ne nasmiješ, plaćaš dug na koji si se prvim osmijehom nesvjesno obvezao.

Najbolje je držati se tako da nitko od tebe ništa ne očekuje.